Benjamin Warfield je napisao: „Ništa nije toliko izvjesno koliko činjenica da je Isus namjerno izabrao pashalnu večeru pri uspostavi sakramenta svoga tijela i krvi.“ Dva ulomka zorno pokazuju da je Isus sa svojim učenicima bio u gornjoj sobi u vrijeme pashalne večere (Mk 14,12; Lk 22,7-8). Isusov naum da poveže novi sakrament sa starozavjetnom predslikom bio je očit.

Postoje brojne poveznice između ta dva obreda. Obadva su religijske svetkovine u kojima pristupanje samom činu pokazuje uzimanjem kruha i vina. Obadva se usredotočuju na pomirničku smrt. Novi Zavjet uči kako je pashalno janje predslika Isusa Krista u njegovoj misiji pomirenja (Iv 1,36; 1 Kor. 5,7; 1 Pt 1,19). Pavao izričito naglašava kako Gospodnja večera „navješćuje smrt Gospodnju dok on ne dođe“ (1 Kor 11,26) pod obje prilike. Warfield potvrđuje to isto kada kaže da je „Gospodnja večera kršćanska pashalna večera. U kršćanskoj je crkvi ona bila predviđena da preuzme mjesto koje je Pasha zauzimala u židovskoj crkvi, što je i učinila. To je kršćanska zamjena za Pashu.“²

Pasha je bila uspomena na oslobođenje Izraela. Prva se pashalna večera blagovala u Egiptu u noći zla nad prvorođencima. U izraelske je domove bila dovedena janjad kako bi se o njima brinuli, pokazujući tako na blisku zajednicu između naroda i žrtve (Izl 12,3).

Janjad je trebala biti bez mane, što je značilo da je dostojna žrtvovanja svetome Bogu (1 Pt 1,19). Janjad je potom bila zaklana, a njihovom su krvlju poškropljene stranice i vrhovi dovratnika kao znak ne samo njima nego i Bogu. „Gdje god spazim krv, proći ću vas“ (Izl 12,13). U noći u kojoj je zadnja nevolja donijela stravu u domove Egipćana, Izraelci su blagovali pečeno janje s gorkim zeljem i beskvasnim kruhom. „A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha“ (Izl 12,11).

Pasha je od samoga početka zamišljena kao spomen-obred koji se stalno ponavlja. Značajno u ovom obredu bilo je uklanjanje kvasca, i to ne samo iz kruha nego iz cijeloga kućanstva. Beskvasni je kruh u Ponovljenom zakonu opisan kao simbol žurbe [preše] i nesreće; moglo ga se bez poteškoća ponijeti na dugi put, a bio je i vrsta kruha koju se moglo pripremiti u kratkom vremenu (Pnz 16,3). Novi Zavjet to razumijeva kao poziv na svetost odbacivanjem grijeha (1 Kor 5,6-8).

Pashu su imali svetkovati baš svi članovi zavjetne zajednice. Robovi i stranci s prebivalištem mogli su sudjelovati samo nakon što bi obrezanjem primili znak saveza (Izl 12,43-48). Nadalje, nakon što će Izraelci ući u Svetu zemlju, Pasha je bila jedna od tri svetkovine tijekom koje se narod trebao pokazati pred Gospodom u Jeruzalemu (Pnz 16,16). Na takav bi se način Izraelovi potomci sjećali Gospodnjeg izbavljenja pri izlasku [iz Egipta] i krvi koja ih je izbavila od smrti. Tri se puta u Knjizi Izlaska naređuje očevima da pashalnom svetkovinom kazuju svojoj djeci priču svojega izbavljenja (Izl 12,26-27; 13,8; 13,14). Iako je sam izlazak [iz Egipta] bilo djelo izbavljenja učinjeno jednom za svagda, Pasha je bila obred koji se ponavljao i kojim su kasniji naraštaji bili vezani za to [isto] spasenje. Hughes Old obrazlaže „da se udjelom u obroku svaki novi naraštaj pribrajao ljudima koji su bili spašeni od faraonove vojske i egipatskih robovlasnika.“

Richard D. Phillips

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link