Kršćaninu je riječ praštanje svakodnevno na usnama. On jest kršćanin samo zato što mu je Bog u Kristu oprostio njegov grijeh, On živi od oproštenja. S druge strane, Novi zavjet mu zapovijeda: “Opraštajte jedan drugome” (Efežanima 4, 32). Obje te strane praštanja, Božje praštanje i praštanje onih kojima je već oprošteno, obuhvaćene su u molbi “Očenaša”: “Oprosti nam grijehe naše, jer i mi opraštamo dužnicima svojim” (Luka 11,4a)….

Ne oprostiti bližnjemu znači isključiti se od Božjeg oprosta. Pošto je Božji oprost istovjetan s našim spasenjem, to znači ujedno se isključiti i od Božjeg spasenja.

Nemilosrdni dužnik je bio bačen u tamnicu, mučiteljima, “dok ne plati sav dug”. Njegov je dug bio neizmjerno velik (10.000 je najveći broj s kojim se u Palestini računalo, a talenat najveća suma novca) što znači da kazna neće imati kraja. “Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od srca” (Matej 18,35).

Naš oprost, dakle, nije preduvijet Božjeg oproštenja nama. Bog nam oprost (spasenje) daje zabadava. Ali naš oprost jest uvijet Božjeg oprosta. Opraštanjem ne možemo zaraditi oprost od Boga, natjerati Boga da nam oprosti, ali se zato neopraštanjem isključujemo od Božjeg spasenja.

Miroslav Volf
Izvori 5/1981