«Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.» Ef 2, 8-9:
Ovi su retci sažetak cjelokupnog novozavjetnog učenja o spasenju i Božjoj milosti. Tijekom povijesti Kristove crkve ova je istina zanemarivana i potpuno zapostavljena. Umjesto na Božju milost, težište se stavilo na ljudske zasluge.
Mnogi su se vjernici snažili da svojim djelima postignu Božju naklonost i izbavljenje od vječnog prokletstva. Zanimljivo je čitati mnoge životopise «svetaca» i što su sve činili da bi postigli spasenje. No u povijesti crkve bilo je uvijek i onih koji su ispravno razumjeli poruku Novoga zavjeta. Bog je sve učinio za naše spasenje. U potpunosti je spasenje Božje djelo. Niti jedan postotak ne možemo našim trudom nadodati Božjem djelu spasenja. Ovu su istinu na poseban način istaknuli reformatori, boreći se protiv srednjovjekovnog učenja o kupovini oproštenja. Stoga su naglasili tri velika Sola: Sola Scriptura, Sola Gratia, Sola Fides (Samo pismo, samo vjera, samo milost).
Dakle, zahvaljujući samo Kristovom spasonosnom djelu Bog opravdava grešnika. Krista nisu privukla naša dobra djela, nije ga privukla naša dobrota niti bilo kakva naša inicijativa. Opravdanje je plod Božje inicijative i Njegovog milosrđa. Apostol Pavao poručuje Titu: «Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas – ne zbog pravednih djela koje smo mi učinili, već po svome milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti» (Tit 2, 4-5). Dakle, sve Bog čini. On spašava, On opravdava, On obnavlja, On nas ponovno rađa.
Ivan nam kaže da je Krist žrtva pomirnica za naše grijehe (1 Iv 1, 9). Ivan nas također uvjerava u našu grješnost, no isto tako naglašava da ukoliko priznamo svoje grijehe Bog je vjeran i pravedan da nam ih oprosti. Samo njegovim oproštenjem mi postajemo pravedni. A do pravednosti možemo doći jedino vjerom u Krista. Pitanje opravdanja vjerom naglašeno je još u Starome zavjetu. Primjer opravdanja vjerom, a kojega spominje i apostol Pavao u svojim poslanicama, jest «praotac» vjere, Abraham (Post 15, 6).
No treba se čuvati opasnosti od uvjerenja da je i vjera djelo po kojem postižemo spasenje. Vjera je samo sredstvo po kojem primamo milost i opravdanje. Jedan kršćanski pisac (J. C. Ryle) kaže slijedeće:
«Prava vjera u sebi nema nikakve zasluge, i u konačnom smislu ne može se nazvati ‘djelom’. Ona znači samo hvatanje za ruku Spasitelja, naslanjanje na ruku supružnika, primanje lijeka od liječnika. Ona Kristu ne donosi sa sobom ništa drugo do duše grješnika. Ne pruža ništa, ničemu ne doprinosi, ne plaća ništa, ne izvršava ništa. Ona samo prima, prihvaća, prigrljuje i prianja uz veličanstveni dar opravdanja koji Krist nudi i uživa taj dar svakodnevno». (Old Paths, str. 228).
Apostol Pavao također naglašava istinu da je, budući je spasenje potpuno Božje djelo, hvastanje odnosno hvalisanje, ponos pred Bogom zbog naše vjere, isključeno. Što je to čime ćemo se pohvaliti? Koja su to naša djela zbog kojih smo vrjedniji od drugih?
Bog nam je dao predivan dar opravdanja u Kristu. Na nama je vjerovati Bogu i vjerom prigrliti Božje opravdanje. Onaj koji doživi opravdanje vjerom, imat će to svjedočanstvo, tu sigurnost u sebi:
«Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svome Sinu. A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.» (1 Iv 5, 10-12.
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link