Govori li Hebrejima 6, 4-6 o gubitku spasenja?

Tekst koji je najsporniji u odnosu na nauk o ustrajnosti svetih i koji najasnije upozorava na otpad jest onaj u šestom poglavlju Poslanice Hebrejima.

„Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.“ (Hebrejima 6, 4-6)

Ovaj odlomak snažno ukazuje na mogućnost da vjernici otpadnu i to potpuno i trajno. Kako da mi shvatimo ovaj tekst?

Doći do pravoga značenja ovog teksta bilo bi teško iz više razloga. Prvo, jer ne znamo o kojoj se vrsti otpada ovdje radi. Nismo ni sigurni tko je autor poslanice ni komu je ona upućena. Postojala su dva goruća problema u Prvoj crkvi koja su mogla biti povodom ovim opomenama. Prvi su problem bili oni koji nakon progonstva nisu imali snage očuvati vjeru. Nije svaki član crkve odlazio među lavove pjevajući. Neki su se slomili i odrekli se vjere. Neki su čak prokazivali svoje sudrugove Rimljanima. Kada je progon prestao, neki su se od takvih pokajali i vraćali se u crkvu. Nije bilo neznatno pitanje kako takve primiti natrag.

Drugo goruće pitanje bilo je ono kojim su izaziva-li judaisti. Destruktivan utjecaj ove skupine često se spominje u Novome zavjetu, a Poslanica Galaćanima razračunava se s njima. Judaisti su priznavali Krista uz istovremeno obdržavanje starozavjetnih obreda. Čini mi se kako je autor poslanice Hebrejima mislio na njih dok je pisao svoju poslanicu. Drugi je problem identifi kacija naslovnika poslanice. Je li riječ o pravim vjernicima ili o kukolju koji raste među žitom? Ovdje se radi o tri vrste ljudi. To su : 1) vjernici, 2) nevjernici koji dolaze u crkvu i 3) nevjernici koji ne dolaze u crkvu.Poslanica Hebrejima povlači nekoliko usporedbi između tadašnje Crkve i staroga Izraela, posebice go-vori o onima koji su bili zločinci unutar izraelskoga tabora. Je li bilo takvih među onima kojima je pos-lanica naslovljena? Kako se oni opisuju? Pogledajmo njihove osobine: 1. jednom prosvijetljeni2. okusili su dar nebeski3. dionici su dara Duha Svetoga4. okusili su lijepu riječ Božju 5. ne može ih se ponovno obnoviti na obraćenje

VIDI I OVO: ZAŠTO KRŠĆANI NE MOGU IZGUBITI SPASENJE?

Na prvi pogled, tu se radi o pravim vjernicima. Tekst se, međutim, također može razumjeti u smislu da opisuje lažne vjernike koji su dali lažno svjedočanstvo vjere. Sve te osobine mogu imati i nevjernici. Kukolj koji dolazi u Crkvu čuje propovi-jedanje Božje riječi i takvi ljudi time postaju prosvijetljeni. Sudjeluju u sredstvima milosti. Učestvuju u Večeri Gospodnjoj. Doživljavaju iskustvo Duha Svetoga u zajednici. Čak su pokazali i kajanje ili bar izvanjsku formu kajanja. Mnogi kalvinisti iznalaze rješenje za ovaj tekst primjenjujući ga na nevjerujuće koji se ipak nalaze u Crkvi, ali se odreknu Krista. Nisam posve zadovoljan s takvim objašnjenjem. Mislim da ovaj odlomak isto tako može opisivati prave kršćane. Za to je najvažniji onaj dio koji kaže „opet se obnoviti na obraćenje“. Svjestan sam da postoji i lažno kajanje, koje autor poslanice naziva Ezavovo kajanje. Ovdje on, međutim govori o obraćenju (obnovljenju). Novo pokajanje bilo bi potrebno, ali ne može se ostvariti kao ono prvo. Shvaćam da pisac ovdje govori o istinskome prvom obraćenju.

Smatram da se autor ovdje služi „ad hominem“ argumentom. To je argumentacija koja uzima mišljenje protivnika i dovodi ga do svoga logičnog zaključka. Logičan kraj hereze judaista jest uništenje svake nade u spasenje.

Logika kaže ovako. Kad osoba prihvati Kristovo pomirenje i opet se vrati pod Mojsijev zavjet, što će joj ostati od svega? U konačnici, ona se odriče Kristova djela pomirenja, ponovno postaje dužnikom pred Zakonom. Gdje da sada potraži spasenje? Takav se čovjek odrekao križa i ne može se više uteći križu.

Neće mu preostati nade u spasenje, jer neće imati Spasitelja. Njegova teologija ne dopušta postojanje dovršenoga Kristova djela.

Ključ čitavoga 6. poglavlja nalazi se u devetome retku: „A uvjereni smo, ljubljeni, sve ako tako i govorimo, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja.“ Autor sam kaže da je pisao na neuobičajeni način. Njegov se zaključak ne izvodi u smislu da će bilo tko otpasti. On zaključuje da će sve biti dobro i da će oni ići putem spasenja. Zasigurno je da nakon otpada ne slijedi spasenje. Autor nije rekao da je bilo tko otpao. Dapače, on kaže da je siguran kako nitko neće otpasti.

Ali, zašto se autor onda uopće zamara pišući? Besmisleno je nagovarati ljude da izbjegnu ono što je ionako nemoguće. Na ovome mjestu moramo sh-vatiti odnos ustrajnosti s daljnjom ustrajnosti. Ustrajnost je istovremeno i milost i dužnost. Moramo uložiti sav napor. Ljudski govoreći, može se otpasti. No, ako se trudimo vidjet ćemo Boga koji nas održava. Nemoguće je da Bog bude neuspješan. Sjetimo se opet usporedbe u kojoj otac drži sina za ruku. Dijete će možda ispustiti ruku. Kada je Bog otac, on zasigurno neće pustiti ruku. No, ipak je i djetetova dužnost držati se. Zato autor poslanice opominje vjernike. Luther je to nazivao „evanđeoski način nagovaranja“. Podsjeća nas na našu dužnost da hodamo s Bogom. Konačno, moramo s obzirom na ustrajnost pogledati i u Stari zavjet. Preko proroka Jeremije Bog je obećao da će sklopiti novi vječni savez s narodom:

„I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah, da se nikad više ne odmetnu od mene.“ (Jeremija 32,40)