SMIJU LI SE KRŠĆANI ŠALITI?

Ljudski je smijati se, šaliti se – biti veseo. Međutim, imaju li na to pravo i kršćani, ili su se oni zbog plaćanja cijene svoje svetosti morali odreći zadovoljstva smijeha?

Zaista, ima li mjesta smijanju u kršćanstvu i onome što ga iz nas izmami – humoru? Ima li Bog smisao za humor?

Kao prvo definirajmo našu riječ uz malu pomoć rječnika, da bi bolje razumijeli o čemu govorimo.

Riječ humor rječnik stranih riječi definira kao:

1) Duhovitost, šala, nezlobno prikazivanje smiješnoga, iznošenje događaja, ljudskih nedostataka i slabosti u neuvredljivom-komičnom, smiješnom obliku;

2) duševno raspoloženje (obično u dobrom smislu).” (B. Klaić)

Tko je izmislio smijeh?

Vedro raspoloženje ili “smisao za humor” je jedna od Božjih karakternih crta koja se u crkvi najčešće zaboravlja ili ignorira, jer je to suviše neozbiljna tema za ozbiljnu teologiju.

Budući da je Bog osoba koja je savršeno i vječno “dobro raspoložena”, puna radosti (Sef. 3,17, Heb. 1,9), i kao takva mora posjedovati i božanski smisao za humor. Sve dobre (pozitivne) emocije imaju svoj korijen u božanskoj prirodi a budući da humor izaziva dobre emocije u čovjeku, onda on mora imati svoj korijen u Božjoj prirodi.

U Postanku. 1,26-27 čitamo kako je čovjek stvoren prema slici Božjoj. Ako čovjek posjeduje smisao za humor i sposobnost da se smije, to samo znači da je ovo “naslijedio” od svog “originala” – svoga Stvoritelja. Dakle, smisao za humor koji mi ljudi posjedujemo je “nesavršena kopija” Božjeg smisla za humor. Naglašavam: “nesavršena”. Čovjekov pad u grijeh učinio je da mnoge odlike Božjeg karaktera u čovjeku postanu manje sjajne i bljeđe, jer ih je prekrila i razjela hrđa grijeha.

VIDI I OVO: MOLITVA ZA SMISAO ZA HUMOR

Primjećujete li činjenicu da je stvorenje ispunjeno božanskim humorom. Pogledajte samo oblik, boje i ponašanje nekih životinja, zar neke od njih ne nalazite kao smiješne? Što osjećate dok gledate zebru, žirafu, kljunaša, devu, oblike i boje nekih riba, majmune? Ili, dok promatrate malu djecu u igri? Da li vas sve to ostavlja bez osmijeha?

“Ali…”, reći ćete “…ima i surovih stvari u prirodi…” Da, ima, ali sjetite se – ovo je pali svijet – koji posjeduje samo sjenu svoje izvorne slave, na svom početku on nije tako izgledao. To samo može značiti da nije svaki humor dobar, tj. nevin. I humor može biti uprljan, egoistički, bahat, perverzan, obojen svim onim što leži u srcu jednog grješnog čovjeka. Međutim, zar činjenica da postoji loš humor, ne znači da postoji i onaj dobar? Trebaju li se kršćani odreći dobrog humora samo zato što postoji i onaj loš?

Jako je važno razumjeti istinu o ljudskoj grješnoj naravi, jer je grješna narav sklona da “proizvodi” grješan (loš) humor. Također, moramo nadići klišej religioznosti koji oslikava Krista i kršćanstvo u nekakvom tajanstvenom sivilu, kao nešto veoma, veoma ozbiljno. Ovakav deformirani pogled se neminovno nametnuo kao nekakva mjera svetosti. Čista je zabluda da svetost mora “baš tako” izgledati.

Humor podrazumijeva: ironiju, veselost, smijeh, razigranost duha, pa čak i poniznost. Da, poniznost, jer ponosne, nadmene i iskompleksirane osobe nisu spremne zbijati šale na svoj račun. Razdragani karakter ne ide uz njihovo religiozno poimanje svetosti.

Lijek za dušu

Čovjek koji je doživio opraštajuću Božju milost i koji u sebi nosi svježinu djeteta (Mt. 18,3), uvijek je spreman da pokaže radost i njen nusproizvod: osmijeh. On je brz da u drugima uvijek vidi ono dobro, ono najbolje. On je pun nade za sutrašnjicu, svjestan što on predstavlja u Božjim očima, i uvijek je spreman ponijeti tuđe breme.

Dakle, ako vas je Bog obdario smislom za humor, onda mu i zahvalite na tome. Koristite to kao i sve druge Božje darove: “u svakoj čistoći i svetosti”. Razveselite one u Kristovom Tijelu koji su skloni da gube svoju radost i svoje vedro raspoloženje, jer: “Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti.” (Izreke 17,22).

Jan Vareca

Izvor: http://siont.net/u-hristu/clanci/humor.php

Odgovori