Učenje koje nazivamo ustrajnost svetih, dakle o vječnoj sigurnosti spasenja, jedno je od temeljnih učenja reformirane teologije. Westminstersko vjeroispovijedanje o tomu kaže slijedeće:
«Oni koje je Bog prihvatio u svome Ljubljenome, djelotvorno pozvao i posvetio Duhom svojim, neće nikada potpuno i konačno otpasti iz stanja milosti, već će zasigurno ustrajati do samoga kraja i biti vječno spašeni.» (Westminstersko vjeroispovijedanje XVII/1)
USTRAJNOST SVETIH
Ništa nas ne može oteti iz Božje ruke
Ustrajnost svetih temelji se na Isusovim riječima: «Moje ovce slušaju glas moj. Ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni. One doista neće nikad propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od sviju i nitko ih neće oteti iz ruke Oca moga. Ja i Otac jedno smo.» Iv 10,27-30. «A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi predade ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.». Iv 6,39.
Isus je u svom naučavanju veoma jasan. Njegove «ovce» dakle njegovi izabranici za koje je on dao svoj život, neće propasti NIKADA. Oni su sigurni u Kristovim rukama i ništa ih iz njegovih ruku ne može ugrabiti. Razlog njihovog ustrajavanja do kraja jest u Očevoj veličini a ne u ljudskoj sposobnosti.
Onaj koji je predodredio i izabrao one koje će spasiti, umro za njih, pozvao one koji sami od sebe ne bi mogli doći k Njemu niti se spasiti, isto tako će sačuvati spašene kako bi ustrajali do samoga kraja i zadobili vječni život na slavu Svojega imena.
Isusovo učenje dobro razumije apostol Pavao, naglašavajući u svojim poslanicama:
«Jer, ako smo pomireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo prije, već pomireni, biti spašeni njegovim životom.» Rim. 5,10. «Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu.» Rim 8,1.
«jer koje je predvidio, one je i predodredio da imaju udjela u naravi i obličju njegova Sina, da on bude Prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, te je i pozvao; koje je pozvao te je i opravdao; koje je opravdao te je i proslavio. Što ćemo k tome kazati? Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?… Jer, siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnje, ni buduće, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koji drugi stvor moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu». Rim 8,30-31.38.39. .
«Uvjeren sam upravo u ovo: da će naj koji je počeo dobro djelo u vama i dovršiti ga do Dana Krista Isusa». (Fil 1,6).
Ako vjerujemo da sutra možemo izgubiti spasenje, to nije sigurnost spasenja
Vjerovanje u spasenje danas, a nesigurnost u spasenje sutra odnosno u budućnosti, nije sigurnost spasenja. Arminijanci tvrde da su spašeni i da imaju sigurnost spasenja, no u isto vrijeme tvrde kako se to spasenje može izgubiti. Biblija nas uči da je Krist upisao imena spašenih u knjigu života. Ako su naša imena upisana u knjizi života, ona se iz te knjige ne brišu. Ili jesmo spašeni, ili nismo spašeni. Ukoliko jesmo spašeni, spašeni smo ne za tjedan, mjesec ili godinu dana, već za vječnost.
Vjernik može privremeno upasti u kušnje
Znak istinskog vjernika, onoga koji pripada Kristu, je da ustrajava u Kristu, i da revno učvršćuje svoj poziv i izabranje (1 Pt 1,10). Dogoditi će se da vjernik upadne u kušnje no riječ Božja nas ohrabruje: «Nikakva kušnja nije vas zadesila koja nadilazi čovjeka. Vjeran je Bog, onaj koji neće dopustiti da budete kušani preko svojih snaga, nego će vam ujedno s kušnjom dati sretan ishod, da se možete održati.» 1 Kor 10,13), tako da vjernik prolazi kroz kušnje i pobjeđuje ustrajući u spasenju Kristu na slavu. Louis Berkhof nas ohrabruje slijedećim riječima:
«Biblija nas jasno uči kako se djeca Božja moraju suočiti s mnogim nevoljama i često su podvrgnuta kušnjama i nedaćama. Ako u tim okolnostima vjernik ima sigurnost vjere i siguran je da uistinu jest dijete Božje i da je Bog njegov ljubljeni Otac tada će, ne samo imati snage nositi križ, već će imati snage radovati se usred nevolja. Bit će čvrsto uvjeren kako Otac nebeski upravlja njegovim životom i okolnostima u kojima se nalazi, kako su teškoće koje su ga snašle samo roditeljske opomene potrebne za njegovu duhovnu dobrobit, kako je unatoč teškoćama u sigurnim rukama koje će ga provesti kroz sve nevolje i da će sadašnje teškoće rezultirati vječnom slavom. Stoga zajedno s psalmistom kliče: ‘Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja’».
Bog u nama brine se za našu ustrajnost
Dvije su veoma važne istine u Božjoj riječi koje nam daju pouzdanje u ustrajnost svetih. To su nastanjenost Duha Svetoga u vjerniku te Kristovo zastupništvo. Izabranje se ne odnosi samo na sadašnjost već na čitavu vječnost. Krist nas je izabrao za proslavljenje. Isus je poslao Duha Svetoga da bude s nama zauvijek (Iv 14,16). Duh Sveti je u vjerniku, a onaj koji je u vjerniku, veći je od onoga u svijetu. Thomas Wattson u svemu djelu: A Body of Divinity kaže slijedeće:
“Onaj koji stanuje u kući, brine o popravcima na njoj; tako i Duh koji u vjerniku prebiva održava milost u ispravnom stanju. Milost je nalik rijeci života (Iv 7,38). Ta rijeka nikada ne može presušiti, jer je Božji Duh izvor koji je neprestano napaja.» Isus je naš velikosvećenik i naš odvjetnik pred Bogom. Njegovo zastupništvo je garancija naše ustrajnosti. On se za nas moli a njegova je molitva učinkovita. Primjer Kristova zastupništva nalazimo u Petrovom slučaju. Iako je kasnije počinio težak grijeh, zanijekavši Isusa, ipak se nije odrekao Krista trajno, iz razloga što je Krist za njega molio: «Šimune, Šimune, pazi Sotona je zatražio da vas prorešeta kao pšenicu! Ali, ja sam molio za te da se tvoja vjera ne utrne». (Lk 22,31-32).
Moguće je da oni, koji jesu spašeni i koji će biti u vječnosti s Kristom, na svom kršćanskom putu počine grijeh, pa čak i da ustraju u njemu. O tomu Westminstersko vjeroispovijedanje kaže slijedeće:
«Izabranici mogu – kroz kušnje đavla i svjetovne kušnje, zbog ostatka grijeha koji se još uvijek nalazi u njima, zbog zanemarivanja sredstava koja su im pomoć u ustrajanju – počiniti teške grijehe i čak ustrajati u njima neko vrijeme. Time pobuđuju Božje nezadovoljstvo i žaloste njegova Duha, lišeni su određenog udjela milosti i utjehe koju im taj Duh daje, njihova srca otvrdnu, muči ih savjest, tada povrjeđuju i sablažnjavaju ljude oko sebe i navlače na sebe vremenite kazne» (Westminstersko vjeroispovijedanje XVII/3).
Ukoliko kršćanin zanemari zajedništvo s Bogom, odnosno posvećeni kršćanski život, bit će lak plijen neprijatelja. Bog će kazniti posljedice naše neposlušnosti vremenitom kaznom (primjer takve kazne je David), ali će Duh Sveti raditi u izabranicima na način da oni ipak završe svoj kršćanski život u pokajanju i zajedništvu s Bogom (primjer nalazimo u «izgubljenom sinu»).
Težnja za svetošću je dokaz spasenja
Znači li to da nauk o izboru i predestinaciji, te o sigurnosti spasenja (ustrajnosti svetih) kalviniste zapravo vodi u neposvećeni kršćanski život? Stječe se dojam da, ako smo izabrani i sigurni za vječnost, možemo činiti što želimo. Izbor je i onako neopoziv. No ovakav stav nije sukladan reformiranom poimanju spasenja i posvećenja. Bog nas nije izabrao da ustrajemo u grijehu već da budemo sveti.
VIDI I OVO: Ako imam sigurnost spasenja, znači li to da mogu činiti što god hoću, svejedno ću biti spašen?
Apostol Pavao u poslanici Efežanima kaže slijedeće: «Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našeg Isusa Krista – on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu. On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim». (Ef 1, 3-4). Apostol Pavao nam kaže u Rim 8, 29:«… «jer koje je predvidio, one je i predodredio da imaju udjela u naravi i obličju njegova Sina”.
Sigurost spasenja nas treba ohrabriti u osobnoj svetosti. Richard Phillips kaže slijedeće:
“Ta sigurnost nam mnogo pomaže u osobnoj svetosti. Kako bih bio neznadan kada bih mislio da se moja svetost razvija iz moje želje i moga truda! No iz ovoga vidim da me je Bog izabrao za svetost još davno prije nego su se svjetovi rodili. Što je to moglo značiti nego da ću biti svet; ako sam u Kristu, mogu biti siguran u to. Znajući da mi je to sudbina kao kršćaninu, nalazim snage prigrliti to da sam ono što sam trebao biti, a to me stimulira na aktivnu vjeru.”
“Otpali” nisu ni pripadali Kristu
No što je s onima koji «otpadaju», koji, iako su sebe smatrali kršćanima završavaju svoj život kao nekršćani? Jesu li oni doista i pripadali Kristu? Calvin u Institucijama kršćanske vjere kaže slijedeće:
«No često se događa da oni za koje se čini kako pripadaju Kristu, otpadaju od njega i tonu u propast…. To je istina, ali je jednako izvjesno da se takve osobe nikada nisu držale Krista s onim povjerenjem srca koje nam, kako smo rekli daje sigurnost u naš odabir. ‘Od nas su izišli’ kaže Ivan, ‘ali nisu pripadali nama, jer da su pripadali nama, ostali bi s nama’ (1 Iv 2,19)».
Autor: Biskup Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link
Image by pastorryan080 from Pixabay
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.