Evo kako nas Abrahamova spremnost na žrtvu uči da je Bog na našoj strani

Vjerničkim očima gledano Bog je onaj iznad koga se više ništa i nikoga ne može zamisliti. On je najveći, Stvoritelj,  suveren, Kralj nad kraljevima. On upravlja cijelim univerzumom. Bog je neizbježna stvarnost svakoga ljudskoga stvorenja. Koliko god ga na ovoj zemlji pojedinci pokušavali zaobilaziti, ignorirati ili ne vjerovati, jednom će zasigurno pred njega stati.

Bog je na našoj strani

I kada znamo da je Bog najveći, najsilniji, najslavniji i najveličanstveniji, koliko nam još snažnije odjekuju riječi apostola Pavla: “Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?” (Rim 8,31). Koliko se god uzdali u sebe, u svoje sposobnosti i svoju snagu, ipak dolazimo u takve životne situacije u kojima shvaćamo svu svoju slabost, ranjivost i nemoć. U tim trenutcima ne želimo biti sami. Želimo razumijevanje i pomoć drugih. Želimo imati siguran oslonac. Možemo ga i trebamo pronaći u našim obiteljima, bližnjima, prijateljima, braći i sestrama u Kristu. No, shvaćamo da nam  to nije uvijek  dovoljno. Zato je veličanstvena spoznaja da veliki Bog nije nezainteresiran za nas. Taj veliki Bog nije protiv nas. On je za nas. Bog je na našoj strani. Bog je onaj koji nam vjeruje. Bog je onaj koji je bio spreman žrtvovati najdraže da bi nas uvjerio koliko smo mu dragocjeni. Učinio je nezamislivo i nevjerojatno. Dao je svoga vlastitoga Sina za nas.

Abraham vjeruje Bogu

Bog poziva Abrahama po imenu. Abraham spremno odgovara: “Evo me”. Ne zna što ga Bog treba, ali mu odgovara da je tu.  Spreman je čuti i učiniti što Bog očekuje od njega. Bog je od Abrahama tražio nevjerojatno. Na prvi pogled Bog je okrutan. Traži od Abrahama da žrtvuje svoga jedinca, Sina kojega je dobio po Božjem obećanju, kao znak njegove naklonosti. Koliko god Bog u ovome zahtjevu prema Abrahamu izgledao okrutan, zapravo se otkriva kao onaj koji  intervenira i onda kada izgleda da smo u nerješivoj situaciji. Ukoliko smo puni povjerenja u Boga, pa čak i u situacijama u kojima ga ne razumijemo i kada sve izgleda bezizlazno pa i tragično, Bog nas neće tomu prepustiti. Izbavit će nas i ojačati za nove životne pobjede.

Iako od Abrahama traži nevjerojatno,  Bog ne dozvoljava Abrahamu da to i učini. Ono što Bog nije dopustio Abrahamu, učinio je on sam. Abraham nije uskratio Bogu svoga sina. Bog nije poštedio svoga Sina.

Bog nam neće uskratiti što nam je potrebno

Bog koji nam je darovao svoga vlastitoga Sina, zar će nam uskratiti ono što nam je doista potrebno? Stoga nam treba Abrahamovskog povjerenja i oslanjanja na Boga. Vjere imamo. No imamo li i povjerenja? Oslanjamo li se na njega u teškim životnim situacijama? Bojimo li se onoga što je protiv nas? Onda još uvijek nemamo sigurnu spoznaju tko je za nas, tko je na našoj strani.

U svim našim životnim situacijama u kojima se osjećamo usamljeno, ostavljeno, prepušteni nevoljama i pritiscima, suočeni s nerješivim problemima, trebamo znati da je u nama najveća snaga koju poznajemo i koja postoji – sam Bog.

No, da bi smo doista iskusili ovu istinu u našim životima, potrebno je iskusiti Boga u Kristu onakvog kakav Krist doista jest. Mi imamo nekakvu svoju sliku, svoju predodžbu o njemu. Poznamo ga kao učitelja, spasitelja, čovjeka koji je živio i djelovalo prije 2000 godina. No, on nam se želi otkriti puno više negoli što mi nekada i očekujemo od njega. Želi nam se otkriti kao nebeski Isus. Želi nam otkriti svoju slavu. Jesmo li spremni upoznati Isusa više nego li ga poznajemo? Jesmo li spremni iskusiti njegovu slavu?

Podignimo pogled – ugledajmo Krista

Isus želi da njegovi učenici podignu pogled sa zemlje prema nebu, da vide nebeskog Isusa. Ovo je za učenike veoma važno jer će oni uskoro biti zbunjeni sa svime što će se Isusu događati. Zato trebaju gledati nebeskim očima, očima Pisma koje je proreklo sve događaje vezane uz Isusa. Tu su Mojsije i Ilija kao predstavnici Zakona i Proroka koji su ukazivali na Krista, ali i kao oni koji su tu da ohrabre Isusa u predstojećim događanjima. Da, i Isusu je trebalo ohrabrenje i podrška.

No, u svemu tome Isus ostaje silan Bog koji, prolazeći i sam puno toga što mi kao ljudi prolazimo, i što možda nikada na takav način kao on nećemo proći, nama daje primjer pobjede. No, puno više od toga, on postaje naša snaga ali i naš mir u svim našim borbama.  Zato smo pozvani da na bogoslužju “uzdignemo svoja srca” da ih “uzdižemo Gospodinu”. Bogoslužje je vrijeme kada gledamo u Nebo, kada slušamo Nebo, i kada zapravo sudjelujemo u nebeskoj liturgiji. Kada susretnemo nebeskog Isusa, kada ga vidimo u njegovoj slavi, tada su naša srca ohrabrena, radosna i smirena. Poput Petra, Jakova i Ivana i mi želimo ostati u njegovoj prisutnosti. Susret s Gospodinom treba i nas preobraziti, učiniti nas što sličnijima slici našega Gospodina.

Time što je došao među nas kao utjelovljeni Bog, Isus uprisutnjuje  Boga u našim životima i uvjerava nas koliko smo Bogu značajni. Zato se možemo hrabro suočiti sa svim životnim izazovima jer “Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?”

Jasmin Milić
Jasmin Milić

Biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Odgovori