Riječi apostola Pavla u Rimljanima poslanici 14, 7-9 nadahnuli su autore Heidelberškog katekizma da u odgovoru na prvo pitanje: Što ti je jedina utjeha u životu i u smrti? Ustvrde: Moja je jedina utjeha u životu i u smrti da tijelom i dušom ne pripadam sebi već mojemu vjernom Spasitelju Isusu Kristu.
Značajna je ova poveznica koja se opetovano ponavlja u ovim redcima. Gospodinovi smo uu životu i u smrti. Jedno bez drugoga ne ide. Vječnost s Gospodinom moguća je samo ako naš sadašnji život pripada Kristu.
Nakon smrti određene osobe često ćemo čuti riječi utjehe poput: „Neka počiva u miru Božjem“, „Sada je s anđelima“ i sl. Imamo slučajeve kada je život neke osobe toliko transparentan u negiranju Boga bilo riječima bilo praktičnim životom. Neki se ljudi jasno deklariraju kao nevjernici, negiraju Boga, čak se ponašaju i antiteisti, no nakon smrti njihovi bližnji angažiraju više svećenika, sahrane ga sa svim dostojanstvima jednoga kršćanina i time stvaraju nadu da su učinili dobro njegovoj duši za vječnost. Sjećam se određenih poznatih osoba (glumaca, glazbenika, političara) čiji su životi svjedočili da niti riječima niti djelima ne pripadaju Kristu (takve je plodove lako vidjeti, a Isus je rekao da će nas „po plodovima prepoznati“), no nakon njihove smrti su smještani u raj, govorilo se da nas gledaju odozgor, da su sada o oni anđeli i slične fraze.
Slično se događa i u vjerničkim krugovima. Koliko puta sam obilazio pojedince, koji su samo krštenjem pripadali crkvi, hrabrio ih da se odvaže slijediti Krista, no sve je bilo uzalud. Ustrajavali su u svojoj nevjeri, podsmjehu onima koji slijede Krista, no nakon smrti bio sam pozvan obaviti njihov sprovod. Dakako da nikada sprovod neću odbiti jer je on namijenjen ne da nekoga pošaljemo u ne bi već da utjehom riječi Božje navijestimo radosnu vijest svima onima koji ostaju da je nebo otvoreno za sve one koji ga sada prihvaćaju.
Naravno da našim pokojnim srodnicima i prijateljima želimo sve najbolje, i ako smo vjernici želja nam je da i oni nakon smrti budu s Kristom. Pozvani smo da ih se sjećamo, te ako su nam ostavili dobar kršćanski primjer, Bogu zahvalimo za njihove živote. No, Božja riječ je jasna. S Kristom nakon smrti su samo oni koji su bili njegovi i tijekom ovozemaljskoga života. Naša želja, pa i molitvena nakana ne može ništa učiniti za stanje čovjeka nakon smrti, ako ono nije riješeno tijekom dok su živi.
I to je dobra vijest: Sada se možemo pripremiti za vječnost. I to je vrlo jednostavno. Sve što trebamo je živjeti za Krista, pripadati njemu u potpunosti.
Pripadnost Kristu ne znači savršenstvo. Ono nosi svoje uspone i padove, no kada imamo Krista, tu je i duh pokajanja koji nas vodi iz dana u dan do posvećenja. Blažena je utjeha također da nam Bog pomaže ustrajati na putu spasenja jer da nemamo njega kao pomoćnika, svi bi vrlo brzo skrenuli s toga puta i bili izgubljeni.
No, pripadnost Kristu ipak znači da nam je on prioritet, da nije usputan, da mu ne posvećujemo vrijeme „ako stignemo“ već da nam je on primarna vrijednost u životu te da sve što planiramo i radimo, činimo to u svjetlu te najdragocjenije vrijednosti. Kršćanstvo „ako stignem“ danas je sve više popularno. „Ako stignem. pomolit ću se“, „Ako stignem, doći ću na bogoslužje“. A kad dođe Gospodin po nas, sve će ostati za nama, svijet će nastaviti djelovati i bez nas i sve će se stići i kad nas ne bude.
No, kakvi ćemo pred Gospodina doći i kakav ćemo mu odgovor dati po pitanju našega ovozemaljskoga života. Što ćemo mu odgovoriti na pitanje: „Jesi li mi slijedio i jesam li ti bio na prvome mjestu u tvome životu?“ Da bismo se pripremili na dobar i istinit odgovor, pitajmo se sada je li Krist život naš Jer jedino ako je danas Krist naš život, baštinit ćemo život vječni.
Biskup Jasmin Milić
Više u priloženom videu: