NA KOJI JE NAČIN KRIST PRISUTAN U VEČERI GOSPODNJOJ? – Reformirano gledište

U kom je smislu Krist prisutan u sakramentu Večere Gospodnje? Naime, postoje tri osnovna stajališta o tome kako Krist nije prisutan, kako je Krist fizički prisutan te kako je Krist duhovno prisutan.

Krist nije prisutan u sakramentu

Ovo se stajalište općenito pripisuje švicarskom reformatoru Zwingliju, iako ono ne odražava njegova najzrelija promišljanja. Prema tom stajalištu, Gospodnja je večera tek znak, jednostavna uspomena i sjećanje na Kristovu žrtvu pomirenja, te je simbol vjernikova povjerenja u Krista. Ova je pozicija usmjerena protiv mističnoga ili magičnoga razumijevanja Večere, a osobito protiv tjelesne Kristove prisutnosti, kako to naučava Rimokatolička crkva. Ovo „memorijalističko gledište“, kako ga se ponekad naziva, temelji se na tome da Gospodnja večera ne pribavlja posebnu, dodatnu milost osim one koju vjera svakako uvijek donosi kada se prihvaća Evanđelje. Dakako, pristalice ovoga stajališta priznaju da sam sakrament potiče takvu vjeru jer predstavlja Kristovu žrtvu pomirenja, a oni koji drže do memorijalističkoga gledišta, poštuju Gospodnju večeru kao ozbiljnu prigodu za zahvaljivanje Gospodinu.

Među onima koji se strogo protivio tom gledištu bio je Jean Calvin koji je zamijetio prenaglašenost ljudske aktivnosti nasuprot Božje te u odnosu na Kristovo povijesno djelo nasuprot njegovu sadašnjem djelovanju po Svetome Duhu.11 Kako je naglasio, memorijalistički pristup ne uspijeva ugraditi sve biblijske podatke od kojih mnogi idu puno dalje od samoga simbolizma. Krist nije, primjerice, samo stavio kruh i kalež pred učenike da ih promatraju, već ih je pozvao da blaguju. Zasigurno, ove radnje nagoviještaju način na koji sakrament dijeli blagoslove, te nam se nameće potreba da idemo dalje od memorijalističkoga pristupa. Apostol Pavao, nadalje, razjašnjava da udio u ovom objedu obuhvaća istinsku duhovnu stvarnost tako da primatelj sudjeluje u krvi i tijelu Kristovu (1 Kor 10,16) te da nedostojan sudionik ne samo da vrijeđa Gospodinaa nego i „sud sebi jede i pije“ (1 Kor 11,29 – Šarić).

Snaga Zwinglijeva, tj. memorijalističkoga gledišta je što nas čuva od sacerdotalizma [naučavanje Rimokatoličke crkve o moći zaređena svećenika da prašta grijehe i utjelovljuje Krista u hostiju tijekom Mise] i sujevjerja. No čini pogrješku i ide u drugu krajnost. Ne iznenađuje, stoga, da ovo poimanje sakramenta kao pukog prisjećanja često dovodi do obezvrjeđivanja njegova značenja i njegova neredovita proslavljanja.

Krist jest fizički prisutan u sakramentu

Ovo gledište  prihvaćaju i rimokatolici i luterani, iako postoje neke znakovite razlike među njima. Prema rimskom vjerovanju postoji doslovna preobrazba prilika sakramenta u fizičko tijelo Isusa Krista.12 To je poznato kao transupstancijacija. Berkof to ovako sažima: „Kada svećenik izrekne formulu ‘hoc est corpus meum’, kruh i vino se prometnu u tijelo i krv Kristovu.“ Prilike i dalje izgledaju kao kruh i vino, no zapravo je u tom obličju fizički prisutno stvarno Kristovo tijelo i krv. To je razlogom zašto su uzdizanje i obožavanje fizičkih prilika Večere opravdani i poticani, kako zapravo i treba biti. Rimokatolik David Currie objašnjava: „Ophodimo se time kao što bismo se ophodili s Bogom jer je to ono što oni jesu.“13 Katekizam Rimokatoličke crkve potvrđuje ovo gledište i kaže: „Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.”14

Luther je odbacio ovu doktrinu o transubstancijaciji, držeći se, umjesto toga, stajališta poznatog kao konsupstancijacija. On drži da se prilike mijenjaju u tijelo i krv; bolje rečeno, na tajanstven i čudesan način Kristova cijela osoba – tijelo i krv – prisutni su u kruhu i vinu sakramenta i uz njih. Dakle, fizičko je Kristovo tijelo lokalno prisutno u Gospodnjoj večeri, iako same prilike ne prolaze promjenu. Stoga, iako naglašavaju ulogu vjere zajedno sa sljedbenicima Zwinglija,  luterani se također slažu s Rimom kako u sakramentu vjernici doslovno ustima jedu Kristovo tijelo i krv.

I rimsko se i luteransko gledište o fizičkoj prisutnosti temelji na apsolutno doslovnom tumačenju Kristovih riječi dok je dijelio kruh i kalež svojim učenicima: „Ovo je tijelo moje… ovo je krv moja.“ No suprotno tomu, očito je da je odnos između prilika sakramenta i Kristova tijela i krvi bila stvarno zastupljena i sakramentalna. Isus je bio tjelesno prisutan u tom trenutku: to su bile njegove ruke koje su dijelile kruh, on je podigao čašu prije nego što je uopće na Golgoti prolivena njegova krv. Berkhof zamjećuje: „Skoro je nemoguće zamisliti da je kruh koji je Isus lomio bio doslovno dio Isusova tijela koje im je dijelio; također treba zapaziti kako Pismo to naziva kruhom i nakon što je, navodno, trebalo biti transupstantizirano, 1 Kor 10,17; 11,26-28.“15 Za vrijeme vladavine Krvave Mary, mlada je tinejdžerica, princeza Lady Jane Grey, ovako uzvratila svome katoličkom ispitivaču nakon što ju je on podsjetio na Isusove riječi ‘ovo je tijelo moje’: „Slažem se da je to rekao. Također je rekao: ‘Ja sam vino’, ‘Ja sam vrata’, ali to ne znači da je o sebi tvrdio da je, doslovno, vrata ili vino… ne dao mi Bog da ikada kažem da jedem doslovno fizičko tijelo i krv Kristovu jer ili ću se morati odreći spasenja, ili su bila dva tijela i dva Krista, ili dvanaest tijela, s obzirom na to da su njegovi učenici jeli njegovo tijelo, a on još nije stradao, već tek sutradan.“ 16

Westminstersko priznanje vjere usmjerava svoje odbacivanje Kristove fizičke prisutnosti posebno protiv rimokatoličkog učenja: „Nauk koji drži da se bit kruha i vina, nakon svećenikova blagoslova ili na bilo koji drugi način, mijenja u tijelo i krv Kristovu (što se obično naziva transupstancijacija), u suprotnosti je ne samo s Pismom, već i sa zdravim razumom; takav nauk razara stvarnu narav ovog sakramenta i uzor je nebrojenim praznovjerjima, pa čak i strašnom idolopoklonstvu.“ (WVI, 29.6). Calvin dodaje drugu značajnu zamjerku: „Oboje, rimsko i luteransko gledište, zahtijevaju da Kristovo ljudsko tijelo bude opće prisutno kako bi moglo sudjelovati u božanskim svojstvima. U tom je slučaju Kristova ljudskost kompromitirana te je on diskvalificiran za obavljanje svoje posredničke službe o kojoj u potpunosti ovisi naše spasenje.“ 17  

Krist je  duhovno prisutan u sakramentu

Naša kritika memorijalističkog stajališta je uočila da biblijsko naučavanje nalaže prisutnost Krista u nekom obliku (vidjeti 1 Kor 10,16; 11,29). Mi na neki način jedemo od onoga što nam je ponuđeno, umjesto da samo razmišljamo o Kristovoj smrti. Gledište kako je Krist duhovno prisutan, što je jedno od osnovnih učenja reformirane tradicije, ugrađuje u sebe to ostvarenje, iako istovremeno odbacuje fizičku prisutnost. Westminsterski veliki katekizam pojašnjava: „Tijelo i krv Kristova… duhovno su prisutni u vjeri primatelja, i to ništa manje istinito i stvarno nego što su ovi sami elementi raspoznatljivi osjetilima pričesnika; stoga oni koji dostojno pristupaju sakramentu Večere Gospodnje doista na taj način blaguju od tijela i krvi Kristove, ne tjelesne i fizičke, već na duhovan način; ipak istinito i stvarno, sve dok vjerom primaju i suobličuju se s Kristom raspetim i sa svim blagoslovima njegove smrti“ (WVK, 170). Tako, dok prilike sakramenta prikazuju Kristovu prošlost i dovršenu službu na križu, Krist je prisutan i aktivan kroz službu Duha Svetoga po kojemu primjenjuje blagodati svoje smrti pomirenja, srcima onih koji vjerom prihvaćaju sakrament.

Richard D. Phillips
Richard D. Phillips

Reformirami teolog i pastor

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Naslovna foto: Unsplash

Odgovori