Često se od onih koji ne razumiju reformacijsko učenje o opravdanju vjerom i spasenju po milosti, može čuti kako protestanti smatraju da su djela nebitna, te da se ne treba snažiti činiti ih, budući se njima ne možemo spasiti.

Shvaćajući opasnost ovakvog, krivog razumijevanja protestantskog odnosa prema djelima, već su rani reformacijski spisi jasno naglasili što je reformacijsko učenje o dobrim djelima. Tako Augsburško vjeroispovijedanje (1530.) temeljno vjeroispovijedanje Evangeličke crkve, u članku 20. koji je inače jedan od dužih članaka ovoga vjeroispovijedanja, govori upravo o ovome pitanju. Već na početku članka, jasno se naglašava da su reformatori lažno optuženi kada je u pitanju odnos prema djelima:

„Naši učitelji su lažno optuženi da zabranjuju dobra djela.“ – ovim riječima započinje ovaj članak. I nastavlja kako su upravo reformatori razradili određene spise u kojima su naglasili kršćanske dužnosti, način života te govore o djelima koja su ugodna Bogu.

Reformacijski katekizmi i kršćanske dužnosti

Da, upravo je pokret reformacije proizveo katekizme, dakle kratke udžbenike o kršćanskoj vjeri, koja uglavnom objašnjavaju Deset zapovijedi, Očenaš, Apostolsko vjerovanje i sl. Dakle, dao se naglasak i na vjerovanje i na konkretna djela kršćanskoga života. Primjeri takvih katekizama i nama su dobro poznati, kao što je npr. Heidelberški katekizam, Veliki i mali Lutherov katekizam i sl.

Prije reformacije naglasak samo na opravdanju djelima

U 20. članku Augsburškog vjeroispovijedanja govori se kako se prije reformacije davao naglasak samo na djela, i to na, kako nam se navodi,

„… djetinja i nepotrebna djela, kao što su određeni blagdani, propisani postovi, bratstva, hodočašća, službe na slavu svetaca, krunice, redovništvo i slično.“

I doista, kada se sagledaju Lutherovih 95 teza te drugi Lutherovi naglasci i naglasci drugih reformatora protiv krivoga shvaćanja opravdanja djelima, onda vidimo da reformatori kritiziraju upravo gore navedena djela. Naime, ljudi su oduvijek vjerovali da nekakvim religijskim aktivnostima mogu umilostiviti Boga. Nažalost, to je prihvaćeno i u kasnijem razvoju kršćanstva, koje je svoj vrhunac dostiglo upravo pred reformaciju. Naglašavala su se dakle djela koja nisu bila plod nekakvih kršćanskih vrlina već poslušnosti crkvenim propisima, a o opravdanju vjerom nije bilo niti riječi. Upravo će prodaja takozvanih indulgencija (oproštajnica) za koje je jednostavan narod vjerovao da može kupiti oproštenje grijeha (što je također svojevrsno djelo) potaknuti Luthera na početak onoga što poznajemo kao protestantsku reformaciju.

U navedenom članku Augsburškog vjerovanja naglašava se kako je reformacija potaknula i „protivnike“ (Rimsku Crkvu) da pored djela spominje i opradavnje vjerom:

„Čak su počeli spominjati i vjeru o kojoj je vladao zadivljujući muk. Oni poučavaju da smo spašeni ne samo djelima već združujući vjeru i djela oni kažu da smo opravdani vjerom i djelima. To poučavanje je prihvatljivije nego ono prijašnje i pruža veću utjehu nego njihovo staro učenje“.

Dakle, reformatori smatraju da su potaknuli Rimsku crkvu da se i ona otvori prema opravdanju vjerom, te da ne naglašava samo „nepotrebna djela“ jer se prije reformacije učilo samo o opravdanju djelima.

Reformacijsko razumijevanje opravdanja vjerom

Članak nadalje nastavlja na koji način reformacijski učitelji razumiju opravdanje vjerom:

„Počinjemo učenjem da naša djela ne mogu pomiriti Boga (s nama) ili zaslužiti oproštenje grijeha i milost već da zadobivamo oproštenje i milost, samo vjerom kada vjerujemo da smo Kristovom zaslugom primljeni u milost, koji je jedini postavljen za posrednika i pomirbenu žrtvu kroz koju je Otac pomiren (s nama).„

Reformatori su naglasili zanemarenu biblijsku istinu da se djelima čovjek ne može spasiti, jer koja su to djela koja bi mogla u potpunosti umilostiviti Boga? Upravo zbog nemogućnosti da se čovjek opravda pred Bogom djelima, Krist je došao među nas, kako bi njegovom zaslugom mi zadobili milost. Dakle sama Kristova žrtva je bila potrebna zbog čovjekove nemogućnosti da bilo što učini za svoje spasenje. I upravo zato je naglasak na spasenju djelima vrijeđanje Kristove žrtve:

„Stoga, tko god vjeruje da djelima zaslužuje milost, prezire zaslugu i milost Krista i traži put do Boga bez Krista, ljudskom snagom…“

Ovo je osnovna reformacijska kritika naglasku opravdanja djelima.

Da se ne bi shvatilo kako reformatori nešto novo naučavaju, članak kojega razmatramo upućuje prvo na svetopisamska svjedočanstva poput onoga u Efežanima 2,8: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! Ne po djelima…“ Dakle, ovaj redak sam po sebi je vrlo jasan i dovoljan za razumijevanje milosti.

No, znajući koliko je „protivnicima“ odnosno Rimskoj crkvi važna svetootačka tradicija, članak se osvrće i na učenje Otaca, navodeći učenja Augustina koji „… brani milost i pravednost vjere nasuprot zaslugama djela“ te Ambrozija koji navodi:

„Otkupljenje Kristovom krvlju ne bi imalo veliku vrijednost i nadmoć ljudskih djela ne bi bila dokinuta Božjom milošću ako bi opravdanje, koje se postiže milošću, bilo zbog prijašnjih zasluga, jer bi tada bila nagrada za djela a ne besplatni dar.“

Ambrozije, milanski biskup i Augustinov učitelj (339.-397.)  i Augustin, biskup Hipona (354.-430) se često spominju u reformacijskim spisima jer su uživali veliki ugled u tadašnjoj Crkvi a i sami su na određeni način bili reformatori Crkve svoga vremena.

(Više o opravdanju vjerom govori se u 4. članku ovoga vjeroispovijedanja.)

Rasterećenje opterećene savjesti

Vrlo važan naglasak članak kojega razmatramo daje i na čovjekovu savjest. Pokušaj opravdanja djelima opteretit će našu savjest jer se nikada nećemo osjećati dovoljno dobri da umilostivimo Boga i zavrijedimo spasenje. To stvara u čovjeku nemir, tjeskobu i strah od Boga. Upravo je Luther imao mnoga iskustva opterećene savjesti i osjećaja krivnje zbog čega je osjećao veliki teret. Sve dok nije spoznao blagodat opravdanja vjerom. A opravdanje vjerom, kaže nam se nadalje u članku

„…nudi najveću utjehu jer se čovjekova savjest ne može umiriti nikakvim djelom, već samo vjerom kada su sigurni da zbog Kristove zasluge imaju milostivog Boga. To je kao što Pavao poučava u Rim 5,1: ,opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.’

Upravo su zbog opterećene savjesti ljudi težili da djelima postignu spasenje.

„Savjest je nekad bila okužena doktrinom djela kada se još nije čula utjeha Evanđelja. Neke je ljude njihova savjest odvodila u pustinju, u samostane, u nadi da će zaslužiti milost redovničkim životom….“

Drugo helvetsko vjeroispovijedanje ( 1566.) u 16:114 nam kaže da učinkovita i aktivna vjera kroz ljubav (Gal 5,6),

„…miri savjest i otvara slobodan pristup k Bogu kako bi smo mu se s pouzdanjem približili i primili od Njega ono što nam je korisno i potrebito.“

Vjera kao poslušnost i razlog dobrih djela

Članak se nadalje bavi pojmom „vjera“. Vjera nije samo puko znanje, poznavanje nekih činjenica, već, citirajući Augustina članak kaže:

 „… riječ ‘vjera“ treba razumijeti ne kao znanje, kao u bezbožnika, već kao povjerenje koje tješi i uzdiže užasnuta srca.“

I na kraju, imajući sve gore navedeno u vidu, članak jasno naglašava vrijednost dobrih djela:

„Naši učitelji dodatno uče kako je neophodno činiti dobra djela, ne da bi smo vjerovali da ćemo njima zaslužiti milost, već zato što je to Božja volja. Samo se vjerom može primiti oproštenje grijeha i milost, i zato što se kroz vjeru prima Duh Sveti, srca su tako obnovljena i ispunjena novim sklonostima da mogu vršiti dobra djela. Ambrozije kaže: ‘Vjera je majka dobroj volji i ispravnom djelu’.“

Slično govori i u 6. članku Augsburškog vjeroispovijedanja:

„Naše crkve također naučavaju da ova vjera donosi dobre plodove i da je neophodno činiti dobra djela koja je Bog zapovjedio. To moramo činiti jer je to Božja volja, a ne zato što se oslanjamo na takva djela za zasluživanje opravdanja pred Bogom, jer su oproštenje grijeha i opravdanje prihvaćeni vjerom, kao što sam Krist svjedoči ‘tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: sluge smo beskorisne’ (Lk 17,10).“

Dakle, opravdanje vjerom, spasenje milošću, proizvodi dobra djela u vjerniku, koja su pokazatelj poslušnosti Bogu i njegovim zapovijedima. Na taj način, kako je gore navedeno mi provodimo Božju volju u našem vjerničkom životu. No vjernik uvijek treba biti svjestan da bez Duha Svetoga čovjekova sposobnost „… preslaba proizvesti dobra djela koja su dobra u Božjim očima.“

Upravo po vjeri, čovjeku je omogućeno da čini dobra djela. Tamo gdje nema vjere, čovjek „… ne zaziva Boga, ne očekuje ništa od Boga, niti nosi svoj križ, već traži i vjeruje u ljudsku pomoć.“

Članak završava Isusovom izjavom iz Ivana 15,5: „Bez mene ne možete činiti ništa“ te retkom iz crkvene pjesme:

„Gdje ti nisi, čovjek ništa nema,

Ništa dobrog u mislima ili djelima,

Sve je zatrovano boleštinom.“

Zaključak

Dakle, važno je razumijeti da reformacija nije odbacila važnost dobrih djela već je dala naglasak na redosljed: tek kada čovjek doista vjeruje biblijskom vjerom, kada je opravdan vjerom i ispunjen Duhom Božjim, može činiti i dobra djela koja su jasan pokazatelj svega gore navedenoga. To na jasan način govori i 12 članak 39 članaka vjere:

„Dobra djela, koja su plodovi vjere i slijede nakon opravdanja, premda ne okajavaju naše grijehe i ne izdržavaju strogost Božjega suda, ipak su Bogu ugodna u Kristu i nužno proistječu i istinskog i živog vjerovanja. Po njima se živa vjera može jasno prepoznati, kao što se stablo prepoznaje po svome plodu.“

Tamo gdje manjkaju dobra djela, dakle život poslušnosti Božjoj volji, nema ni opravdanja vjerom.

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Naslovna fotografija: Pixabay