O pokvarenosti naravi i o učinku milosti Božje
Sluga:
Gospode Bože moj, koji si me stvorio na sliku i priliku svoju, udijeli mi ovu milost koju si označio kao tako veliku i potrebnu za spasenje: da svladam preopaku narav svoju koja me navodi na grijehe i vodi u propast.
Osjećam naime u svome tijelu zakon grijeha koji se protivi zakonu duha moga; i zarobljenoga me odvodi da me podvrgne putenosti u mnogo čemu; i ne mogu se opirati strastima njegovim ako ne bude uza me presveta milost tvoja ulivena žarko u srce moje.
Potrebna je tvoja milost, i to velika milost, da se svlada narav koja je uvijek sklona na zlo od mladosti svoje.
Jer nakon što je pala po prvom čovjeku Adamu i izopačila se grijehom, na sve ljude prelaze posljedice ove ljage, tako da se sama narav, koju si ti stvorio dobru i čestitu, zbog zloće i pokvarenosti naziva »pokvarenom naravi«, jer njezin nagon, prepušten sebi, vuče na zlo i nisko.
Jer ono malo snage što je preostalo, to je kao neka iskra sakrivena u pepelu. Takva iskra je sam naravni razum, okružen velikom maglom, koji još razlikuje dobro i zlo te poznaje razliku između istine i laži; ali je nemoćan da izvrši ono što odobrava i više ne raspolaže potpunim svjetlom istine niti posve zdravim svojim sklonostima.
To je razlog, Bože moj, da se »moj unutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom« znajući da je zapovijed tvoja dobra, pravedna i sveta, koreći svako zlo i izbjegavajući grijeh. Ali tijelom služim zakonu grijeha kad se više pokoravam putenosti nego razumu. Odatle biva da »htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije činiti ga«. Zato često odlučujem mnogo toga što je dobro, ali jer manjka milost da pomogne mojoj slabosti, to se i zbog neznatnog otpora povlačim natrag i postajem malodušan. Odatle biva da poznajem put savršenstva i da vidim dosta jasno kako moram raditi, ali pritisnut teretom vlastite pokvarenosti ne dižem se do onoga što je savršenije.
O kako mi je veoma potrebna, Gospode, milost tvoja da dobrom započnem, nastavim i dovršim!
Jer bez nje ne mogu ništa učiniti, a sve mogu u tebi kad me milost jača.
O zaista nebeska milosti, bez koje nema nikakvih vlastitih zasluga, niti su što vrijedni bez nje ikoji naravni darovi.
Bez milosti ništa ne vrijede kod tebe, Gospode, umijeća, ništa ne vrijedi ljepota i snaga, ništa um ili govornička vještina.
Jer naravni darovi zajednički su i dobrima i zlima. A dar vlastit izabranima jest milost ili ljubav kojom znamenovani smatraju se vrijednima života vječnoga.
Ova milost je tako odlična da bez nje ne znače ništa niti dar proroštva, niti vršenje čudesa, niti bilo kakvo duboko umovanje.
No niti vjera, niti nada, niti druge kreposti nisu ti drage bez ljubavi i milosti.
O preblažena milosti! Koja siromaha duhom činiš bogata krepostima, a obogaćenog mnogim dobrima činiš ponizna srcem.
Dođi, siđi na me, napuni me zarana svojom utjehom da ne klone od umora i suše srca moja duša.
Molim, Gospode, da nađem milost u očima tvojim; »dosta mi je naime milost tvoja« pa i bez ostaloga za čim žudi narav.
Ako budem kušan i mučen mnogim nevoljama, neću se bojati zla dok bude sa mnom milost tvoja. Ona je moja snaga, ona donosi savjet i pomoć.
Jača je od svih neprijatelja i mudrija od svih mudraca.
Milost nas uči istini, upućuje na red, svijetli u srcu, tješi u stisci, goni žalosti, oduzima strah, hrani pobožnost, i proizvodi suze.
Što sam bez nje drugo nego suho drvo i beskorisno stablo koje valja izbaciti?
Tvoja me dakle, Gospode, milost neka uvijek pretječe i prati i neka me potiče revno na dobra djela, po Isusu Kristu, Sinu tvojemu. Amen.
Iz: Toma Kempenac, Nasljeduj Krista
Naslovna fotografija: unsplash