Često se susrećem, u crkvi i izvan nje, s ljudima koji postavljaju razna pitanja. “Što je to Bog?”, jedno je od takvih općepoznatih pitanja. “Tko je Bog?”, jedno je od onih rjeđih pitanja, no teologu je ono vrlo zanimljivo i plodonosno. “Zašto kažeš da je Isus Bog?”, pitanje je koje izaziva vrtoglavicu kod studenata teologije; no “Tko je Isus?” ih opušta jer znaju odgovor. Na pitanje “Što je teologija?”, studenti imaju od prvog dana spreman odgovor. “Tko je teolog?”, odgovor će biti jasan jer su to oni; no na pitanje “Što je teolog?” škripi se zubima i riječi se izvlače sporo, polako, nesigurno i bojažljivo.

Riječ Teologija, značila bi govor o Bogu (Teos=Bog, Logos=Riječ). Jednostavno, zar ne? Upravo ova definicija je najprihvatljivija u suvremenim teološkim krugovima. Govor o Bogu je danas nauka koja se naučava na sveučilištima, visokim učilištima i sjemeništima. “Govor o Bogu”, jest dobra definicija pojma “teologija”.

Teologija je izašla iz najisturenijih i najgledanijih suvremenih medija; ili je istjerana – ovisno o percepciji motritelja. Teologija je marginalizirana u akademskim krugovima jer tvrde da ona više ne daje odgovore na “važna” pitanja. Ona govori o svemu onome što je čovječanstvo “preraslo”. Teologija govori o kozmogoniji kada svijet žudi za astrofizikom; Teologija govori o ontologiji dok javnost traži suvremenu antropologiju; Teologija govori o trojstvenom odnosu pathos-eros-agape dok ih svijet rastavlja kao što se rastavljaju razne kršćanske trojstvene postavke. Teologija, koja je nekoć bila “Majka znanosti”, danas je senilna starica suvremenih sveučilišta.

Zašto je Teologija izbačena iz javnosti? Je li uistinu sve što je trebalo biti rečeno o Bogu izrečeno davno u vrijeme skolastike i u vrijeme Reformacije? Je li Erazmo Roterdamski pokrenuo lavinu relativnosti prema Svetoj nauci kada je kritizirao Vatikan? Može li se danas reći da je Teologija umrla u porođajnim mukama svoje djece – astronomije, psihologije, medicine i književnosti?

Iako smatram da su ova pitanja relevantna u suvremenim teološkim krugovima, rado bih postavio jedno koje će marginalizirati sva ova kao prikladna ali manje prioritetna. Pitanje koje bih htio postaviti leži u mojoj duši već neko vrijeme, otprilike od vremena kada sam vidio tu sablju koja siječe, taj plamen koji tali ljudsku vjeru i pretvara ju u plitku kaljužu sumnji, straha i irelevantnosti. Pitanje je sljedeće: Može li moderna teologija za sebe reći da je TEOLOGIJA?!

Složili smo se da sveučilišta tvrde da je Teologija govor o Bogu. Vidjeli smo da je Teologija imala svoje zlatno razdoblje u vremenu prije pet stotina godina. Rekao sam i da današnja Teologija u javnosti više ne prolazi kao znanost već kao nauka koja je apsolutno suvišna i podsmjeha vrijedna kako na našim učilištima tako i u suvremenom životu. Čemu teologija duguje takvo stanje? Duguje li ga sveučilištu koje za svoje postavke traži istraživačke činjenice a koje teologija po svojoj prirodi ne može u potpunosti ponuditi? Duguje li svoj negativan status Bogu koji je danas udaljeniji od teologa i ne želi mu se otkriti? Ili je riječ upravo o tom Teologu koji svoju nauku temelji na istraživačko-empirijskim metodama koje posuđuje iz suvremenih znanstvenih udžbenika? Vjerujem da sada shvaćate na koju poantu, meditirajući o ovoj problematici, želim ukazati.

Iako suvremeni svijet žudi za činjenicama, za ekspresnim informacijama i superbrzim komunikacijama, to ne znači da teologija, koja je sama po sebi antiekspresna, mora nužno gubiti korak u utrci za istinom. Dakako, teolozi koji traže istinu žele se istaknuti, no ne zlonamjerno! Teolozi žele ukazati na Boga u medijima prikazujući ga kao Boga koji pati za svijetom koji Ga odbacuje. Ili žele ukazati na Teologiju koja je socijalno osviještena i kojoj je cilj unaprijediti moralno-etičku strukturu ljudskog promišljanja i djelovanja. Neki bi željeli prikazati teologiju kao relevantnu disciplinu vežući se za “mudrosnu” literaturu drevnih tekstova kao temeljima zapadne kulturno-povijesne baštine. Teolozi, kada izlaze u javnost, govore o teologiji. Govore o onome što ona može, po sveučilišno- svjetovnim mjerilima, ponuditi javnosti. Oni ne govore nužno o Bogu koji je živ, već o Bogu koji je udaljen od svijeta i koji je cilj proučavanja suvremenog teologa (zajedno s Njegovim svetim tekstovima, predajama i raznim pričama) koji donosi svijetu nešto što je na tragu izumiranja. Teolog donosi nijemog, slijepog, i ponekad mrtvog Boga na oltare modernoga društva, a to su mediji, da ga dodatno seciraju i izvrgnu sudu (humanističko – relativističke) javnosti. Ovakva teologija je teologija suvremenog teološkog znanstvenika, to je ona teologija koja želi biti priznata od strane grješnog, palog i uništenog svijeta. To je teologija mrtvog Boga.

Što je teologu za činiti? Što mu je govoriti? Čiju metodologiju slijediti? Rekao sam da se teolog izgubio u sveučilišnim metodologijama. Izgubio se toliko da je sam smjer teološke nauke postao relativan. Teologija više nije nauka o Bogu, već o odnosu teologa naspram svijeta. No, da se vratim na pitanje što je teologu činiti? Kako teolog treba djelovati? I najvažnije pitanje – „Što teolog treba govoriti javnosti“?!  

Teolog – onaj koji govori o Bogu. Dobra definicija koja je prihvatljiva većini teologa. Govoriti o Bogu je teška zadaća. Bog o kojemu mi govorimo nije vidljivi Bog. Boga nitko nikada nije vidio – On je samo objavljen po svome Sinu Isusu Kristu. Taj Bog, koji nikada nije doživljen našim očima niti našim ušima, niti bilo kojim ljudskim osjetilom, postaje centar našega govora. To je onaj Bog o kojemu teolozi, u javnosti u medijima, moraju govoriti. Teolog, a rekao bih i student teologije, treba govoriti o Bogu koji je velik i snažan i dobar i nježan, i ljubav u svojoj punini. Govor o takvom Bogu mora nužno zamijeniti govor o teologiji kakav danas viđamo u medijima. Govor teologa ne smije postati teologija jer ona nije centar njegova istraživanja, već upravo ono što naziv teolog sugerira – bogoslovlje. Teolog govori riječi o Bogu.

Uistinu, teolog mora govoriti riječi o Bogu. Bog nikada nije uhvaćen pogledom niti jednog teologa. On nikada nije osluhnut uhom znanstvenika. On je u potpunosti neprepoznatljiv našim osjetilima. Taj Bog, objavio se čovjeku po svome Sinu – Isusu Kristu. Isus Krist je Sin Božji, a došao je govoriti o Bogu – Svome Ocu. Stoga, Isus je teolog sam po sebi! Isus, govori o Bogu, a to umije zato što ga upravo Bog izgovara! Isus je logos – riječ; onaj Logos koji tvori riječ Teologija (Teos=Bog; Logos=Riječ). Govoreći o Bogu, Isus je govorio ono što Bog jest. Kao izgovorena Riječ On nema mogućnost izbora detalja koje može i koje ne može izreći o Bogu. Kao izgovorena Riječ On jest upravo ono što On jest, a ne ono što svijet, sveučilišta i mediji žele saznati o njemu. On se ne pravi da barata činjenicama, jer niti jedno ljudsko obličje, riječ i ikona neće predstaviti činjenicu istinske vrijednosti Njegova apsoluta. On govori ono što Bog jest i što on osobno biva u svome Ocu.

Teolog je nužno “Isus”. Teolog postavlja Božje riječi na svoja usta, a ne svoje riječi u Božja usta. Teolozi su oni koji ne izgovaraju Riječ, već djeluju po Njoj jer jesu Ona. Teolozi ne barataju povijesti umjetnosti, egzegezom tekstova, sistematizacijom nauke zato da bi im to bila svrha koju će prikazati, medijima i javnosti. Ne! Teolozi žive život Isusa Krista. U medijima govore riječ koju govori Bog, a ne koju oni govore o Bogu. Teolog je osoba koja je ostavila svoj život iza sebe i sada hoda putem Božje providnosti i Božje milosti. Ti ljudi više ne govore o Bogu, oni su izgovoreni od Boga.