U tvrdnji “vjerujem u Boga, osjetili smo i naslutili – makar to bilo i nejasno, “intuicijom duše” – prije svega neki dar, dar s visine. Ja pristupam vjeri u Boga ne toliko svjesno, deduktivno ili racionalno, koliko ja tu vjeru otkrivam u sebi, ispunjavajući se čuđenjem, radošću i zahvalnošću. Otkrivam vjeru kao prisustvo, kao tajanstveno – no i pored toga jasno prepoznatljivo! – prisustvo onoga koji je sav – mir, radost, tišina i svjetlost. To prisustvo ne može biti od mene, jer niti u sebi, niti u svijetu koji me okružuje nema te radosti, ni te svjetlosti, niti te tišine. Odakle dolazi ta radost, ta svjetlsot i ta tišina? I evo, izgovaram riječ koja sve to izražava, koja sve to imenuje i koja izvan tog iskustva, izvan istinitosti toga prisustva nema nikakvog smisla: izgovaram riječ – “Bog”. Ja uopće ne bih mogao niti izgovoriti tu neshvatljivu riječ kada u meni već ne bi bilo toga iskustva. Izgovarajući, pak, tu riječ kao da oslobađam to iskustvo i taj osjećaj od njihove subjektivnosti, prolaznosti i neodređenosti. Imenujem Boga kao sadržaj tog iskustva prihvaćajući time Njegov dar i darujući mu svoj bitak uzvratnim kretanjem čitavoga moga bića.

“Vjerujem u Boga”. I gle, pokazuje se da vjera koju otkrivam u samim dubinama moje duše nije samo moje osobno, neopisivo i neizrecivo iskustvo, već da je ona ono što me na jedan sasvim novi način povezuje sa drugim ljudima, sa životom, sa svijetom, tj. ono što me oslobađa od samoće na koju su – na ovaj ili onaj način – osuđeni svi ljudi. Koliko je radosno otkriti vjeru u sebi, u svojoj duši, u svojoj svijesti, toliko je – i ništa manje – radosno otkriti istu vjeru, isto to iskustvo i kod drugih, i to ne samo sada i ovdje, kod onih ljudi koji su živjeli u drugim vremenima i na drugim prostorima. Otvara, drevnu knjigu, napisanu više od tisuću godina prije Krista,, u svijetu koji gotovo ni po čemu nije bio sličan našem današnjem svijetu, i čitam:

Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno previsoko da bih ga dokučio. Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost. Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!… Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!

To je Psalam 139, molitva napisana prije nekoliko tisuća godina. Ali, čitam je i zadivljen sam: Gospode, sve je baš onako kako ja osjećam i doživljavam, to je moje iskustvo, to je o meni, iz mene; čak i te detinjaste riječi, to mucanje, koje pokušava da izrazi, da “ispjeva” ono što je iznad svake riječi – sve je to moje. A to znači da vjera živi stoljećima; to znači da su milijuni ljudi doživljavali vjeru na isti način i njihova su se srca ispunjavala istom radošću, zapaljena plamenom ovih zadivljujućih riječi rođenih ih izobilja vjere: “ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost…” U toj svjetlosti ja iznova sagledavam svijet: usprkos njegovoj sveopćoj tami, on mi sjaji svojom prvorazrednom svjetlošću – i, doista “divna su djela Tvoja i duša moja to dobro zna.” Ja iznova vidim i upoznajem sebe kao grješnog, slabog, plašljivog, zarobljenog i ponavljam riječi psalma: “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno…”. Činim to jer mi je dana tajna sposobnost unutarnje spoznaje, jer mi je dato spoznati ono što je od gore, divno i slavno, da mogu čeznuti za višnjim znanjem i višnjim životom, da mogu razlikovati zli put od puta vječnog.

Još nešto doznajem tom vjerom: doznajem da sve u svijetu govori o Bogu, otkriva Boga, zrači Bogom – kao jasna zora tako i tama noćna, kako radost i sreća tako i stradanje i žalost. A to što mnogi ljudi ovo ne vide, to je zato što ja i meni slični vjernici slabo svjedočimo vjeru, što od samoga djetinjstva zasipamo naše bližnje sitničavošću i lažima, što ih podstičemo da žele sitnu i prividnu sreću, beznačajni i prividni uspjeh a ne da tragaju i čeznu za dubljim stvarima, što usmjeravamo njihovu pažnju na stvari sujetne i isprazne. Tako u našim bližnjima zakržljava ona tajanstvena otvorenost za svetost i ljubav, i tako se svijet sve više ispunjava ljepljivom tamom nevjere, skepticizma i njihovih plodova – egoizma, mržnje i zlobe.

No, Bog nas nije ostavio čak ni u toj tami, ni u strašnom padu i toj našoj izdaji. I, konačno, moje nedostatne riječi o vjeri u Boga bile bi prazne kada bih ispovijedao samo vjeru u Boga a ne i u Onog jedinstvenog Čovjeka Isusa, u Kome je Bog došao u svijet, a u svijetu – svakome čovjeku da bi ga spasao i darovao mu novo rođenje.

Vjerujem u Boga.

A Bog nam se – u punoći svoje radosti i svoje osobnosti – otkrio u Kristu.

Autor: Aleksandar Šmeman

Preuzeto iz: Verujem, Svetigora, 1996.

Naslovna fotografija: Rastimo u Gospodinu