Bog je postao čovjek

To je središnja tajna cjelokupnog otkrivenja. Cijelo kršćansko mišljenje i vjerovanje neodvojivo je od ove istine. Sveto pismo se može različito tumačiti. Pojedinim tumačenjima se može različito vjerovati. Ipak, istina o Kristovom rođenju ostaje kao neuklonjiva i nerazrušiva građevina svakog čovjeka koji odlučno pripada narodu Božjem. Ni pod kojim uvjetima se Kristovo rođenje ne može izbrisati iz sveopćeg, ne samo kršćanskog nego ljudskog iskustva.

Sin Božji je uzeo na sebe tijelo i krv. Za to je postojala svrha. Njegovo rođenje je usmjereno k spasenju ljudskog roda. Da li je za izbavljenje bilo kog i bilo kakvog čovjeka bilo potrebno takvo poniženje Boga? Pokušao bih ovo pitanje postaviti u drugom obliku: zar je Bog morao samo tako – tj. od Betlehema do Golgote – da nas spašava? Zar On nije imao drugih puteva, osim da postane čovjek? Svakako nema granica Božjoj raznovrsnosti. Gospod je imao beskonačno mnogo načina da nas spašava, a imao je i puno pravo da nas uopće ne spašava. To što je odredio da se Isus rodi i da živi i umre kao čovjek, pa i da ustane iz mrtvih kao čovjek, i onako kako će i ljudi iz mrtvih ustajati – to je isključiva posljedica Božje dobre volje i slobodnog izbora. Tako je Svevišnji našao za dobro.

Bog je postao čovjek za tvoje dobro, za moje dobro, za dobro onih koje znaš i onih koje ne znaš, “Danas vam se rodi Spas…”

Potpuna pravda i ljubav Božja

Gospod Isus je došao na svet da pruži zadovoljštinu za grijeh. Bog je uvrijeđen grijehom. Vrijeđanje Boga je opće raznovrsno, temeljito i – na žalost – razorno po čovjeka i stvorenje.

Božić nas opominje da je Premilostivi našao izlaz i osigurao mogućnosti spasenja. Pojmovi u vezi s djelom spasenja imaju svoj izvor u božićnom početku otjelotvorenja izlaza, o kome govorimo, a to je izbavljenje čovjeka. U tom smislu naša vjera gleda na Spasiteljevo rođenje. Biti rođen za Njega je značilo spustiti se u oblast postojanja beskrajno ružniju i goru nego što je nebesko prijestolje i preuzvišena beskonačnost.

Poslužiit ću se jednim slikovitom usporedbom. Pretpostavi da voliš guštere i to da ih mnogo voliš. Zamisli da si saznao kako nešto ili netko ugrožava gušterski rod. Želiš sigurno da to saopćiš gušterima i da ih naučiš kako da se izbave, ali ne možeš. Zašto? Oni te ne shvaćaju, jer ti nisi jedan od njih. Suviše je velika razlika između tebe i tih životinjica. Međutim, pretpostavimo da ti imaš mogućnost i moć da postaneš gušter. Ne bi li ti to iskoristio i pretvorio se u guštera i saopćio im kako da se spasu?

Krist je učinio neizmjerno više. Prvo, razlika između tebe i bilo koje životinje je razlika među stvorenjima. Čovjek se nesumnjivo razlikuje od guštera, ali ta razlika je u pogledu oblika, sadržaja, biti i sl, te ostaje u oblasti stvorenja, i čovjek i životinja su stvoreni. Međutim, razlika između Krista i čovjeka je na sasvim drugom polju. Krist je u oblasti nestvorenosti, dok je čovjek iz oblasti stvorenosti. Te dvije oblasti se nikada ne bi srele da nije Gospoda Isusa, Božić je zagrljaj neba i zemlje.

Drugo, žrtva u našem primjeru. Ti postaješ gušter, ali ne umireš kao gušter da bi spasao nekog od njih. Gušter ne može iskupiti guštera, ni čovjek ne može izbaviti guštera; stvorenje može da se žrtvuje za stvorenje ali to joj ne vrijedi, ne spašava je od raspadljivosti. Sva bit je grješna. Samo bezgrješni Spasitelj je mogao da primi na sebe grijehe svoga. Njegovo rođenje je bilo usmjereno k smrti, ali i dalje od smrti. Spasitelj se rodio da umre, ali i da pobjedi smrt. On sam sebi nikad nije postavljao pitanje smisla. Točno je znao zašto je došao na svijet, što ga čeka i gdje mu valja biti. Tako je i činio.

Kristova majka

Spasiteljevo delo je veličanstveno i neobično i neograničeno. Ni Kristu ni njegovom djelu ništa ne može da umanji važnost, veličinu i slavu: to važi i za okolnosti u vezi s rođenjem, bračnim stanjem i načinom umiranja. Ipak, nebeski Otac je pažljivo izabrao i odredio sve okolnosti koje se tiču njegovog Sina.

Tako je Isusovu majku Svevišnji izabrao među mnogim djevojkama, zaštitio njeno djevičanstvo, pružio joj izuzetnu posvećenost i krajnje blagosloven život u Bogu. Naša je dužnost da o toj neobičnoj djevojci govorimo s dubokim poštovanjem u dane Božića. Nju će svi naraštaji zvati blaženom (Lk. 1,48). Naš naraštaj nema prava da joj to uskrati.

U samom biću Božjem postoji vječno rađanje (Ps. 2,7; Heb. 1,5; Heb. 5,5). Marijinim posredstvom to vječno rađanje je ušlo u vrijeme i prostor. Njenom prirodom je Krist, vječna Riječ, prihvatio ljudsku prirodu i postao savršeno jedinstvo potpunog Boga i potpunog čovjeka. Istovremeno, Marija je rodila Sina Božjeg i spremnog i sposobnog da prihvati ljudsku svijest. Tom sviješću je on upoznavao i samog Boga iako je sam po sebi imao savršeno i neposredno saznanje Božanstva i svega ostalog. (Usuđujem se to usporediti s čovjekovim osjećajem dvostrukog dodira, mada sam svjestan da je ta usporedba blijeda i neuvjerljiva.)

Rađanjem Isusa Marija je doprinijela otjelotvorenju istine u Kristu. Ta istina je počela da živi u našim svakodnevnim uvjetima i okolnostima. Isus je stekao svoje vrijeme, svoje mjesto i osnovu svog boravka. Tako se, jednim rođenjem, istina preselila iz nauke o mišljenju u stvarnost života. Marijin sin je bio Sin Božji, ali istovremeno i Sin Čovječji, što znači da je istina stekla ruke, noge, oči, uši, meso, kosti, krv, srce itd. Prvo ljudsko biće kome je bio podaren susret s ovim ljudsko-božanskim iskustvom istine bila je Kristova majka.

Bio bi ozbiljan propust ako se i nje ne bismo sjetili u ove božićne dane.

Autor: Aleksandar Birviš

Izvor: Iskre 12/1985.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.