STIDIMO LI SE EVANĐELJA?

„Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakomu vjerniku…“ Rimljanima 1,16

Apostol Pavao je, zbog propovijedanja Evanđelja doživljavao ne samo sramotu nego i ozbiljne nevolje. Bio je kažnjavan, zatvaran i na kraju pogubljen. No, ni nevolja pa ni smrtna prijetnja nisu ga mogli odvratiti od naviještanja Evanđelja.

Prva stoljeća kršćanstva obilježena su progonstvom i stradanjem kršćana. Ono nije prestalo u određenim sredinama ni do današnjeg dana. U nekim se zemljama i danas gubi sloboda pa i život zbog slijeđenja Krista.

Sjećamo li se još koptskih mučenika koji su s imenom Kristovim na usnama umirali dok su im dželati rezali vratove? Ne, to se nije dogodilo u srednjem vijeku. To se dogodilo prije nekoliko godina, u 21. stoljeću a događa se nažalost i danas.

Mi, hvala Bogu živimo u slobodi i slobodno možemo ispovijedati svoju vjeru, prakticirati ju i svjedočiti. No, činimo li to? U vremenu kada se kršćansko vjerovanje, praksa, moral, ismijavaju, kao da i pojedini kršćani zauzimaju stav „ne talasaj“. Misle da je bolje šutjeti o svojoj vjeri nego se izlagati poruzi, ismijavanju i neprihvaćanju.

Čuo sam jednom za priču o prekooceanskom putovanju koje je nekada jako dugo trajalo, tjednima pa i mjesecima. Na jednom takvom putovanju našao se i jedan pastor. Nakon dužeg vremena, jedna mu je gospođa prišla i upitala ga: „Čime se vi bavite?“. Odgovorio je: „Ja sam pastor“. „I vi vjerujete u Isusa?“, upitala ga je. „Da, vjerujem“ odgovorio je pastor. „I vjerujete da je on umro, uskrsnuo, da djeluje danas i da će ponovno doći?“ „Da, vjerujem“. Gospođa ga je pogledala i rekla: „Ne, vi to ništa ne vjerujete. Ja ne vjerujem u Boga, ali kada bih vjerovala u Boga koga vi vjerujete, ja bih išla i na Sjever i na Jug, na Istok i na Zapad, i svima bih govorila o tome Bogu. A vi ste s nama tjednima na ovome brodu a mi ne znamo ni čime se bavite i ni riječ nismo čuli od vas o Kristu.“.

Tu su i oni koji, iako deklarirani vjernici, svećenici ili teolozi, ne želeći se izlagati poruzi i ismijavanju, pristaju uz nekršćanski svjetonazor. Oni se predstavljaju kao progresivni vjernici, teolozi i sl. Štoviše, oni nerijetko u svojim nastupima ismijavaju kršćanstvo odnosno kršćane koji zagovaraju vjernost evanđelju. Time se odriču evanđeoskog učenja, poradi vlastitoga mira i prihvaćanja od drugih.

Ako ne možemo nekada podnijeti podsmjeh i ismijavanje, kako bi smo reagirali u situacijama kada bi smo životom morali posvjedočiti svoju vjernost Kristu?

Poruka evanđelja nije samo nekakav svjetonazor, ideologija. Poruka evanđelja je poruka spasenja. Zato je odgovornost kršćana velika. Objavljena nam je Dobra vijest, zar o njoj da šutimo, zar Boga našega da se stidimo?

Postidjeti se evanđelja nije niti malo bezazlena stvar. Čujmo na kraju što nam Krist po ovome pitanju ima reći:

„Tko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grešnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kada dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima“ Marko 8,38.

Neka naš život, naše riječi i naši stavovi budu evanđeoski. To će oplemeniti naš život a poruku spasenja donijeti drugima. Ne stidimo se Onoga koji nas toliko ljubi!

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori