Na Božić, blagdan rođenja Isusova, Bog se objavio čovjeku i liku pastira, siromašnih i neuglednih članova društvene zajednice. Na Bogojavljenje se Crkva spominje Božje objave svim narodima svijeta u likovima mudraca koji se s istoka pojaviše u Jeruzalemu prateći zvijezdu koja ukazuje na novorođenog kralja svijeta. U kratkom vremenu nakon Bogojavljenja Crkva slavi blagdan krštenja Gospodinova, blagdan kada se opet Bog objavljuje, ali sada svom izabranom narodu.
Ivan Krstitelj, posljednji od proroka prije Kristovog dolaska, naviješta dolazak Mesije, dolazak onoga kojem „nije dostojan odriješiti ni remenje na obući. (Mk 1,7) “ Ivan zna svoju ulogu u Isusovom poslanju – on je onaj koji krsti vodom, a Isus je taj koji će krstiti Duhom Svetim, onim Duhom kojeg će i sam primiti na krštenju. Ivan propovijeda i naviješta dolazak Spasitelja, Mesije. On poziva narod na obraćenje: „obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko (Mt 3,2)“, „pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! (Mt 3,3)“ Iako su neki u Ivanu vidjeli Mesiju, on nikada to za sebe nije rekao, već je uvijek ukazivao na Isusa, na onoga koji „će krstiti Duhom Svetim. (Iv 1,33)“
„Isus dolazi u Betaniju, s onu strana Jordana, gdje je Ivan krstio (Iv 1,28)“, dolazi iz Nazareta, iz Galileje i zajedno sa svim prisutnim narodom ulazi u rijeku Jordan i traži od Ivana da ga krsti. Ivan se buni protiv toga, pa gdje da on, čovjek, krsti svog Boga, ali Isus samo kaže: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost! (Mt 3,15)” Ivan shvaća što mu Isus kazuje i ponizno prihvaća svoju ulogu, prihvaća Božju riječ. Isusov ulazak u rijeku Jordan je simboličan jer ulazi u rijeku koja je izabranom narodu značila život. Bila im je sveta rijeka, jer su preko nje došli u obećanu zemlju, u zemlju u kojoj su bili slobodni, u kojoj više nisu bili robovi. Ivan je poslan da Isusa navijesti, ali i da ga u onom mnoštvu prepozna i javno obznani (“Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! (Iv, 1,29)”).
Krštenje vodom je bio simbolički čin kojim je narod priznao svoje grijehe, pokajao se za njih i simbolično ih oprao u svetoj rijeci. Ali Ivan ih je krstio kako bi time pripravio narod za dolazak Mesije i silazak Duha Svetoga. Pitamo se zašto se Isus krstio kad on nije imao grijeha? Znamo da je bio jednak s nama u svemu osim u grijehu. Isus zbog prisutnog naroda, ali i svih onih koji nisu tada bili nazočni ulazi u rijeku i pokazuje da je on taj koji će preuzeti sve grijehe naroda koji su oprani u toj rijeci, ali i svakoj vodi krštenja. Isus je svojim ulaskom u vodu krštenja posvetio sve krsne vode kojima se svi narodi krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Isus svojim dolaskom na rijeku Jordan pokazuje da on, iako Bog, ponizno i solidarno stoji zajedno sa grešnim čovjekom, blizu mu je u ovom trenutku obraćenja i kretanja na novi, Božji put.
Nakon što Ivan krsti Isusa, „Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. (Mt 1,16)“ Duh Sveti je pri postanku svijeta „lebdio nad vodama jer se tama prostirala nad bezdanom. (Post 1,2)“ I nakon velikog potopa Noi je golubica pokazala da je potop prošao, da počinje novi život. Golubica je bila i oblik žrtve koji su Izraelci podnosili u raznim životnim prilikama. Ivan svjedoči: „Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji. (Iv 1,32-34)“ Taj događaj su vidjeli svi prisutni, svjedočili su otvorenom nebu i glasu Boga Oca: „Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina! (Mk 1,11)“ S neba se potvrđuje tko je Isus – Bog se objavljuje u novom Bogojavljenju na rijeci Jordanu svom izabranom narodu. Spasitelj je ovdje, među njima, blizu malom i običnom čovjeku, svakom čovjeku koji ide putem obraćenja, putem Božjim. Bog Isusa naziva ljubljenim Sinom i time potvrđuje da sve što Isus čini svojim propovijedanjem čini to kao ljubljeni Sin, pa čak i kad bude išao u smrt na križ, zna da je ljubljen od Oca. U tim trenucima pred čovjekom je otvoreno nebo i Presveto Trojstvo je na okupu javno pred svim nazočnima, pred grešnim ljudima. Krštenje je bio motiv zašto su svi došli, Bog ih je okupio i povezao jedne s drugima. I nas Bog krštenjem povezuje u zajedništvo, u Crkvu jer i mi smo ljubljena Očeva djeca. Krštenjem se nanovo rađamo odozgor i svaki dan se toga trebamo prisjetiti. Svaki dan kada započnemo s molitvom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga spominjemo se vlastitog krštenja i ucjepljenja u Crkvu, mistično tijelo Kristovo. Na taj način se svakodnevno duhovno rađamo s Kristom i prihvaćamo Krista koji nam je Put, Istina i Život.
Nakon krštenja Isus kreće u svoje javno djelovanje, u naviještanje radosne vijesti spasenja. Ivan upućuje svoje učenike da krenu za Isusom jer on je taj očekivani Mesija. I mi smo poslani naviještati Kristovu radosnu vijest, svatko u svojoj ulozi u zajednici – životom u obitelji, radom na poslu, službom u zajednici, općenito svojom ulogom koju nam je Bog povjerio na njivi Gospodnjoj. Isus je dao obećanje svakom vjerniku da će uvijek biti uz njega, pa i kad padnemo u grijeh, Isus je je blizu da nam pomogne dignuti se iz toga i da hrabro živimo i svjedočimo za Krista. Živimo s tom vjerom u Krista svakodnevno znajući da smo po krštenju ljubljeni sinovi Božji.
Autor: Saša Maligec
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.