Povodom 15-e obljetnice dodjele Ekumenske povelje od strane Visokog evanđeoskog teološkog učilišta, objavljen je i kratak video prilog o ovome događaju. Ekumensku povelju 2020. godine dobio je Vojo Lukić novinar i publicist iz Slovenije. Tim povodom u ime Visokog evanđeoskog teološkog učilišta govori i mr.sc. Jaroslav Pecnik, te o ekumenizmu kaže sljedeće:

“Biti ekumenista, zapravo biti vjernik, biti ekumenista znači biti čovjek koji polazi od stava da je za sve vjernike Bog jedan te isti. Znači da je Bog jedan te isti za sve. Na koncu konaca, kršćanstvo i islam, judaizam polazi od toga da vjeruje u jednoga Boga. I to je onda osnova, temelj na kojem se onda širi ta ideja. Biti ekumenista ili ekumenizam znači, nitko nema monopol na apsolutnu na totalnu istinu, a svaki vjernik se želi približiti istini na način da se približi Bogu. A kako se može približiti istini, Bogu? pa tako da vodi dijalog sa Bogom, odnosno da se približava Bogu kroz dijalog, ali ne samo da vodi dijalog sa Bogom, već da vodi dijalog sa drugim ljudima. Vodeći dijalog sa drugim ljudima, prepoznaje sebe, svoju zajednicu, vrijednosti vlastite zajednice ali i vrijednosti tuđe zajednice i onoga drugoga, znači ta različitost postaje nešto što je poželjno a ne nešto što je problem, što je brana. To razumijevanje je bitno, jer ako nema razumijevanja za različito, ako svi postanemo isti, onda je to zapravo veliki problem za ovu našu civilizaciju.”

Često nedovoljno upućeni novinari donose slične izjave kada je u pitanju ekumenizam. Kako je ovakva izjava ovoga puta došla s jedne teološke institucije, odnosno od profesora iste, hajdemo se još jednom podsjetiti što je doista ekumenizam?

Što je ekumenizam odnosno ekumenski dijalog?

Ekumenizam je isključivo pokret dijaloga različitih kršćanskih crkava kako bi se međusobno zbližili, prvenstveno u zajedničkom djelovanju u navještanju evanđelja, dakle Kristove poruke svijetu.

Što je međureligijski dijalog?

Međureligijski dijalog se razlikuje od ekumenskog dijaloga, jer se radi o dijalogu različitih religija, dakle dijalogu kršćanstva, islama, judaizma i drugih.

Dakle, profesor Pecnik je evidentno, govoreći o ekumenizmu zapravo govorio o dijalogu religija. A razlika je velika i nikako se ne mogu ova dva pokreta svrstati pod jednim, a posebno se ne može o ekumenizmu govoriti kao o dijalogu kršćanstva i islama npr.

Počeci ekumenskog pokreta

Pokret koji se angažira oko pronalaženja jedinstva među kršćanima poznat je kao ekumenski pokret. Pronalaženje jedinstva među podijeljenim kršćanima započelo je među protestantima još u 19. stoljeću. Godine 1846. u Engleskoj je osnovan Evangelički savez koji je okupljao protestantske crkve poput Anglikanske, Reformirane, Prezbiterijanske, Luteranske, Metodističke i sl. Na osnivačkoj konferenciji ovoga saveza, održanoj u Londonu, prezbiterijanski američki svećenik, Samuel H. Cox upotrijebio izraz ekumenizam zalažući se za osnivanje svjetske organizacije koja bi se zalagala za jedinstvo među kršćanima. Godine 1867. pod vodstvom Philipa Shaffa, slična je alijansa osnovana i u Sjedinjenim Američkim državama Jedan od ključnih povoda ovakvim alijansama bilo je usklađivanje misionarskih pothvata različitih protestantskih crkava. Različitost pristupa, pa nerijetko i nerazumijevanje među protestantima zbunjivalo je one narode koje se evangeliziralo, a i područja rada pojedinih misija su se ispreplitala.

Godine 1921. osnovano je Međunarodno misijsko vijeće, čiji je cilj bio da se različite protestantske crkve ujedine u zajedničkoj misijskoj zadaći. Značajan događaj zbio se 1919. godine u Ženevi kada je osnovan privremeni odbor pod nazivom «Život i rad» čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866.-1931.), evangelički nadbiskup. Na ovome su sastanku bili nazočni i pravoslavci a papa Pio XI. u ime Rimokatoličke crkve odbio je poziv nadbiskupa Sodelbroma. Godine 1925. u Stockholmu je održana sveopća kršćanska konferencija pod nazivom «Život i rad». Ni na ovome značajnom skupu Rimokatolička crkva nije sudjelovala. Rimokatolička crkva ekumenski pokret prihvaća tek 1960. godine. Pred Drugi Vatikanski koncil kada je osnovana Kongregacija za promicanje jedinstva među kršćanima. Pravoslavni i protestantski predstavnici bili su promatrači na Drugom Vatikanskom koncilu (1962. -1965.) te kod donošenja Dekreta o Ekumenizmu (1966.). Nakon Drugog Vatikanskog koncila Rimokatolici se sve više otvaraju za ekumenska nastojanja. No, Rimokatolička crkva još uvijek nije članica Svjetskog saveza crkava, nasljednice «Života i rada».

Rimski ekumenizam

Svaka kršćanska tradicija ima svoje viđenje ekumenizma. «Rimski ekumenizam», obrazložen i u dokumentu Dominus Iesus teži za vidljivim jedinstvom Crkve, okupljenom oko Petrova nasljednika, Pape. Preduvjet za to vidljivo jedinstvo jest zajednička euharistija. Sakrament euharistije valjan je samo u onim crkvama koje imaju valjano zaređeno svećenstvo, odnosno apostolsko nasljeđe, a to je po shvaćanju Rimokatolika, Rimokatolička crkva (i crkve koje su u punom jedinstvo s njom poput Grkokatoličke i sl.) te Pravoslavna Crkva. Stoga su i ekumenska nastojanja uglavnom usmjerena na Pravoslavnu crkvu, dok je dijalog s protestantima koji su opet sami među sobom razdijeljeni, kompleksan.

Pravoslavni ekumenizam

Pravoslavne Crkve, koje su autokefalne unutar svojih nacija, nemaju jedinstven stav oko ekumenskog pokreta. Pravoslavni ekumenizam uglavnom je usmjeren na jedinstvo pravoslavnih crkava međusobno te pronalaženju jedinstva između onih pravoslavnih crkava koje su u raskolu s ostalim pravoslavnim crkvama. Odnos prema Rimokatoličkoj crkvi nije uvijek najjasniji, dok je prema tradicionalnom protestantizmu donekle otvoren, a prema tzv. Crkvama reformacijske baštine nerijetko isključiv.

Protestantski ekumenizam

Protestantizam je opterećen različitim podjelama. Tradicionalne protestantske crkve, Luteranske, Reformirane i sl. te tzv. Crkve reformacijske baštine, poput Baptističke, Evanđeoske i sl. podijeljene su na desetke i desetke različitih denominacija. Među njima nema jedinstvenog stava o ekumenskom pokretu. Jedni se protive svakoj ideji ekumenizma dok drugi shvaćaju da kršćani moraju naći putove zajedništva. No, zasigurno da se njihov pogled razlikuje od rimokatoličkoga i pravoslavnoga pogleda na ekumenizam. Gledajući iz protestantske perspektive, kršćani bi trebali naći zajedništvo oko zajedničkoga cilja a on je naviještanje Kristova evanđelja. To je posebice važno u ovome vremenu kada se kršćanske vrijednosti sve više relativiziraju.

Autor: Biskup Jasmin Milić

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.