Iza nas je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana koja se tradicionalno, širom svijeta obilježava od 18. do 25. siječnja. U svojim počecima, ova je inicijativa bila zapravo molitva Katoličke crkve da se “šizmatici” vrate u krilo jedine ispravne Crkve na čijem je čelu papa kao nasljednik sv. Petra. Nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), Katolička crkva se otvara prema kršćanima drugih tradicija i pristaje moliti zajedno s njima, no je li Katolička Crkva doista promijenila svoj stav o Crkvi i kršćanskom jedinstvu?

Napomena: U ovome članku naziv Katolička Crkva odnosi se na Crkvu kojoj je na čelu biskup Rima odnosno papa kao vrhovni poglavar. Nju prvenstveno čini Crkva rimskoga obreda odnosno rimokatolici, no također i razne Crkve istočnoga obreda od kojih su najbrojniji grkokatolici. U protestantskoj i pravoslavnoj ekleziologiji izraz Katolička Crkva ima drugačije značenje i označava univerzalnu, jednu Crkvu a ne konkretno jednu denominaciju.

Nedostatak dijaloga

Nažalost, kada govorimo o Hrvatskoj, nedostaje nam ekumenskog dijaloga. Siječanjske molitvene osmine su lijepa gesta (iako su i one u određenim segmentima isključive, jer određene kršćanske Crkve uvjetuju svoju nazočnost ne nazočnošću predstavnika drugih kršćanskih crkava), no ono što nam je doista potrebno jest dijalog. Kroz dijalog bi kršćanske crkve razmijenili svoja stajališta o određenim teološkim pitanjima te donijeli određene zaključke. A najvažnije pitanje kada je u pitanju ekumenizam i molitva za jedinstvo Crkve, jest što vjerujemo o Crkvi i kako vidimo to jedinstvo. Ako nam je to nepoznato, ostaje pitanje za što onda molimo? Slušajući predstavnike različitih kršćanskih Crkava tijekom Molitvene osmine, stječem dojam da je ova, važna činjenica ipak mnogima nepoznata.

Katolička Crkva kao najbrojnija kršćanska Crkva u Republici Hrvatskoj, inicijator je i pokretač ekumenskih nastojanja. Da ne bih prepričavao stav Katoličke Crkve o Crkvi i ekumenizmu, ovdje ću navesti stavove koje ona sama, kroz svoje dokumente predstavlja javnosti.

Što Katolička Crkva vjeruje o pravoj Crkvi i pravom kršćanskom jedinstvu?

Veoma značajan dokument o ekumenizmu je deklaracija Dominus Iesus. Puni mu je naziv “Dominus Iesus”, o spasiteljskoj jedincatosti i univerzalnosti Isusa Krista i Crkve (Kongregacija za vjeru, od 6. kolovoza 2000.).

Ovim dokumentom na sustavan način Katolička Crkva predstavlja svoj nauk o Crkvi, posebice u IV poglavlju pod nazivom:

Jedincatost i jedinstvo Crkve:

Gospodin Isus, jedini Spasitelj, nije osnovao jednostavnu zajednicu učenika, već je ustanovio Crkvu kao otajstvo spasenja; on sam je u Crkvi i Crkva je u njemu (usp. Iv 15,1 sl.; Gal 3,28; Ef 4,15); zato, punina Kristova otajstva spasenja pripada također Crkvi, nerazdruživo vezanoj uz njezina Gospodina. Isus Krist trajno je prisutan i nastavlja svoje djelo spasenja u Crkvi i po Crkvi (usp. Kol 1, 24-27), koja je njegovo Tijelo (usp. 1 Kor 12,12 – 13,27; Kol 1,18). I kao što se glava i udovi nekog živog tijela, premda nisu istovjetni, ne mogu odvojiti jedno od drugoga, tako se ni Krist i njegova Crkva ne mogu pomiješati, ali ni razdijeliti, te čine jednog »Krista cijela«. Ta je ista nerastavljivost u Novome zavjetu izražena slikom Crkve kao Kristove zaručnice (usp. 2 Kor 11,2; Ef 5, 25. 29; Otk 21, 2. 9).

Zbog toga, zajedno s jedincatošću i univerzalnošću spasenjskog posredovanja Isusa Krista, mora se čvrsto vjerovati kao istinu katoličke vjere jedincatost Crkve koju je on ustanovio. Kao što je samo jedan Krist, tako postoji samo jedno njegovo Tijelo, samo jedna njegova Zaručnica: »Jedna katolička i apostolska Crkva«. Osim toga, Gospodinova obećanja da nikada neće na¬ pustiti svoju Crkvu (usp. Mt 16,18; 28,20) i da će je voditi svojim Duhom (usp. Iv 16,13), prema katoličkoj vjeri znače da jedincatost i jedinstvo Crkve, kao i sve drugo što pripada crkvenoj cjelovitosti, nikada neće nestati.    

Vjernici su dužni vjerovati da postoji povijesni kontinuitet – ukorijenjen u apostolskom nasljedstvu – između Crkve koju je Krist ustanovio i Katoličke Crkve: »Ovo je jedina Kristova Crkva […], koju je naš Spasitelj, poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase (usp. Iv 21,17) i povjerio njemu i ostalim Apostolima da je šire i njome upravljaju (usp. Mt 28,18 sl.), i postavio je zauvijek kao ‘stup i uporište istine’ (1 Tim 3,15). Ova Crkva, ustanovljena i medena na ovom svijetu kao društvo, nalazi se [subsistit in] u Katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik sv. Petra i biskupi sjedinjeni s njime.« Izrazom »subsistit in« Drugi vatikanski koncil želio je uskladiti dvije doktrinarne tvrdnje: s jedne strane da se postojanje Kristove Crkve, unatoč podjelama medu kršćanima, nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi, i s druge strane da se i »izvan njezina organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine«, tj. u Crkvama i crkvenim zajednicama koje još uvijek nisu u punom jedinstvu s Katoličkom Crkvom. Međutim, u odnosu na ove posljednje, treba reći da njihova »snaga dotječe iz same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj Crkvi«.

Postoji dakle jedna jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s njim. Crkve koje, premda nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, a s njome ostaju povezane najtješnjim vezama kao što su apostolsko nasljedstvo i valjana Euharistija, prave su mjesne Crkve. Zbog toga je i u tim Crkvama prisutna i djeluje Kristova Crkva, unatoč pomanjkanju punog zajedništva s Katoličkom Crkvom, budući da one ne prihvaćaju katoličko učenje o primatu, koji, prema Božjoj volji, rimski biskup objektivno ima i vrši nad čitavom Crkvom.

S druge strane, crkvene zajednice koje nisu očuvale valjani episkopat te izvornu i cjelovitu bit euharistijskog otajstva, nisu Crkve u pravome smislu; no ipak oni koji su kršteni u tim zajednicama, krštenjem su pritjelovljeni Kristu i zbog toga su u nekom, premda nesavršenom, zajedništvu s Crkvom. Krštenje samo po sebi smjera cjelovitom rastu života u Kristu po cjelovitom ispovijedanju vjere, Euharistiji i punom zajedništvu u Crkvi.

»Zato kršćani ne smiju sebi zamišljati kao da Kristova Crkva nije ništa drugo nego nekakav zbroj – razdijeljen doduše, ali još na neki način jedan – Crkava i crkvenih zajednica; i nipošto im nije dozvoljeno držati da Kristova Crkva danas više nigdje istinski ne postoji, tako da bi trebalo smatrati samo ciljem što ga moraju tražiti sve Crkve i zajednice«. Zapravo, »elementi one već dane Crkve postoje u svojoj punini u Katoličkoj Crkvi a nepotpuno u drugim zajednicama«. »Stoga te rastavljene Crkve i zajednice, mada vjerujemo da one imaju nedostataka, nisu nipošto bez svoga značenja i težine u misteriju spasenja. Jer Duh Kristov ne odbija služiti se njima kao sredstvima spasenja, kojima djelotvornost dotječe iz same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj Crkvi«.    

Pomanjkanje jedinstva medu kršćanima sigurno je rana za Crkvu; ne u smislu da bi ona bila lišena svoga jedinstva, već »zato što je podjela prepreka cjelovitom ostvarenju njezine univerzalnosti u povijesti«.

Dakle, za Katoličku Crkvu dvojbe nema. Ona je jedina, prava i istinita Crkva koja kontinuirano djeluje od vremena apostola do danas i jedino je u njoj sačuvana punina crkvenosti.

Iako se izrijekom ovdje ne spominju Pravoslavne Crkve, jasno je iz konteksta cijelog poglavlja citiranoga dokumenta kako Katolička crkva vjeruje da Pravoslavne Crkve jesu Crkve (imaju apostolsku sukcesiju, valjane sakramente) ali im ipak nedostaje jedinstvo s rimskim biskupom-papom, kao bi doista ispunili važan kriterij da bi bile u potpunosti prava, Katolička crkva. Dakle, one jesu mjesne Crkve ali nisu u jedinstvu s Crkvom u kojoj je jedino punina crkvenosti – Katoličkom Crkvom. Dakle, pravoslavni su i dalje šizmatici, iako se taj termin više tehnički ne upotrebljava.

Protestantske Crkve Katolička Crkva ne naziva Crkvama nego crkvenim zajednicama. Njima se priznaje krštenje no ne i sakrament euharistije, budući im se ne priznaje niti valjanost rukopoloženja za crkvene službe (čak i kod onih koji tehnički i povijesno mogu dokazati valjanost apostolske sukcesije, kao što je to slučaj s Anglikanskim i pojedinim Evangeličkim crkvama. Citirani dokument dakle jasno izražava stav Katoličke Crkve: Kršćanske zajednice nisu Crkve (a termin kršćanske zajednice odnosi se uglavnom na Protestantske Crkve i Crkve koje su kasnije nastale, a koje sebe nazivaju Crkve reformacijske baštine).

Sa svime gore navedenim slaže se i Dekret o ekumenizmu ˝Unitatis redintegratio” iz 1964. godine: “samo po Katoličkoj Kristovoj crkvi, koja je opće pomagalo spasenja, može postići sva punina spasonosnih sredstava. Vjerujemo, naime, da je samo apostolskome zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza radi uspostave jednoga Kristova tijela na zemlji”

Zajedništvo ili jedinstvo?

Ako Katolička Crkva za sebe tvrdi da je jedina valjana Kristova Crkva u punini, na koji način može moliti za jedinstvo Crkve? Jasno je da pravo jedinstvo, po nauku Katoličke Crkve može biti u zajedništvu s rimskim biskupom – papom. Sve drugo bi bilo odstupanje od službenoga nauka Katoličke Crkve o Crkvi, jedinstvu i punini crkvenosti.

Koliko je katolička strana kod ovakvih molitvenih prigoda iskrena, a koliko nekatoličke strane dovoljno razumiju stav Katoličke Crkve po ovome pitanju, odnosno koliko su i same iskrene? Mislim nedovoljno, i zato je potreban dijalog u kojem bi se otvoreno i jasno izrazili stavovi o ekumenskom pristupu od strane svih njezinih sudionika.

U dijalogu bi se naravno otvorile i druge važne teme te bi se otvoreno moglo razgovarati o jedinstvu i koliko su određeni stavovi pojedinih Crkava prepreka jedinstvu. Npr. zaređenje žena, stavovi o sakramentima pa sve do osjetljivih moralno-etičkih stavova. Npr. nije nepoznato da postoje Crkve u Hrvatskoj koje otvoreno zagovaraju mogućnost ređenja aktivnih pripadnika LGBT osoba, kao i istospolne brakove. Ako se već teži ka jedinstvu i moli za jedinstvo, trebali bi znati u čemu možemo a u čemu ne biti jedinstveni.

Vidi i ovo: ŠTO JE EKUMENIZAM? Koja je razlika između međureligijskog dijaloga i ekumenizma?

Zato je prikladniji termin zajedništvo. U Osijeku već dugi niz godina u našoj Protestantskoj reformiranoj crkvi, tijekom Molitvene osmine održavamo Molitvu kršćanskoga zajedništva. Zajedništvo je realnije i puno lakše sprovesti u praksu. Kršćani moraju i trebaju težiti zajedništvu i tu nema alternative. Upravo zato je važan i dijalog i zajednička molitva, ali molitva u kojoj znamo što je doista njezin cilj i jesmo li toj molitvi pristupili svi ravnopravno kao odijeljena braća ili kao izgubljeni sinovi majke Crkve koja nas poziva da joj se vratimo.

Autor: dr.sc. Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.