Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Članak 1 – O BOGU
Sukladno Nicejskom koncilu, naše crkve jednoglasno naučavaju da postoji jedno jedino božansko biće koje mi nazivamo vječnim Bogom i koje jest istiniti Bog, ali ipak u ovom jednom božanskom biću jesu tri osobe, svako iste moći i jednake vječnosti: Bog Otac, Bog Sin i Bog Dug Sveti. Sva tri su jedno božansko biće: vječno, bestjelesno, nedjeljivo, neograničeno, neizmjerne sile, mudrosti i dobrote; Jedan Stvoritelj i obdržavatelj svega vidljivog i nevidljivog. Pod pojmom “osoba” ne podrazumijevamo neki dio ili neku odliku u drugome nego nešto što je samo po sebi samostalno, onako kako su crkveni oci koristili ovaj pojam.
Stoga odbacujemo sve hereze koje su u suprotnosti s ovim člankom , kao što je manihejska koja je prihvatila dva počela, jedan dobar a drugi zao, kao i valentijance, arijance, eunomijance, muhamedance te druge slične njima.
Također odbacujemo pristalice Samosate, stare i nove koji priznaju samo jednu osobu Božju , a za druge dvije, naime za Riječ i za Duha Svetoga zastupaju izmišljeno gledište po kojem to nisu osobe koje podliježu razlikovanju nego “Riječ” znači samo izgovorenu riječ odnosno glas, a Duh Sveti je jedan stvoreni podsticaj u stvorenju.
KRATKO RAZMATRANJE:
Pozivajući se na Nicejski koncil (Prvi opći koncil) koji se održao u Niceji 325. godine, na kojem je Crkva obranila vjeru u Trojedinoga Boga, nasuprot Arijevom učenju koji je negirao božanstvo Kristovo, Augsburško vjeroispovijedanje svjedoči pravovjernu doktrinu o Bogu. I ostala protestantska vjeroispovijedanja na sličan način obrazlažu učenje o Trojstvu.
O učenju o Bogu govori i 39. članaka vjere. Vidi više u O vjerovanju u Sveto Trojstvo.
Članak suprotstavlja pravovjerno poimanje Boga herezama koje su se pojavile u ranom razdoblju kršćanske crkve.
Manihejci su djelovali u trećem stoljeću te su dobili naziv po svome osnivaču Maniju. Učenje im je bilo dualističko. Dva su boga: bog svjetlosti i bog tame pa je i čovjek mješavina dobra i zla.
Valentijanci su dobili naziv po svome osnivaču Valentu iz Egipta koji je djelovao u Rimu u drugom stoljeću. Vjerovali su u Eone koji u sebi imaju svojstva božanstva u složenom vremenskom i prostornom poretku.
Arijanci su sljedbenici svećenika (ili biskupa) Arija. Naučavali su da Krist nije Bog već stvorenje. Iste je biti s Ocem ali je stvoren u vremenu i nije jednake slave i veličanstva s Ocem.
Eunomijanci su sljedbenici Eunomija koji je djelovao u četvrtom stoljeću. Oni su vjerovali da rođenje sina nije dogodilo u biću Božjem već izvan njega. Sin je dobio stvaralačku moć po kojoj je sličan Ocu ali nije jednak njemu.
Muhmedanci odnosno muslimani su ovdje spomenuti zbog 112 sure (poglavlja) pod nazivom El-Ihlas u Kur’anu koja kaže da Bog nije rodio niti je rođen, niti je netko jednak njemu.
Pavao iz Samosate je bio antiohijski biskup u trećem stoljeću. On i njegovi sljedbenici su vjerovali da je Krist običan čovjek. U njemu je bio nastanjen Logos kao božanski razum.
Članak uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić
Sljedeći članci:
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.