gray hand tool

KAKO JE JEDNOG BRIJAČA MARTIN LUTHER NAUČIO MOLITI

Martin Luther je imao brijača koji se zvao Petar. Jednoga dana majstor Petar je smogao hrabrosti da upita svoju čuvenu mušteriju, doktora teologije: “Gospodine, Dr. Luther, kako se vi zapravo molite?” Martinu Lutheru nije bilo ispod časti, da svom brijaču napiše pismo dugo četrdeset stranica! To pismo je objavljeno 1535. godine pod naslovom: “Jednostavan način molitve. Dobrom prijatelju”. Da pročitamo dijelove tih uputa:

“Dragi majstore Petre. Evo da vam opišem što bolje mogu kako ja molim. Neka Vam dobri Gospod Bog pomogne da to vi činite još mnogo bolje. To je poput dobrog, vrijednog brijača koji mora uprijeti svoje misli, um i oči točno na brijač i kosu, kako ne bi zaboravio što treba sjeći i brijati; a kada bi istovremeno mnogo pričao, gledao na drugu stranu ili nešto sasvim drugo mislio, vjerojatno bi posjekao usta i nos ili prerezao grkljan. Stoga, da bi stvar bila dobra, mora koristiti cijelog čovjeka, sa svim njegovim mislima i udovima. Kaže se: “Tko svašta misli, ništa ne misli i ništa ne učini dobro.” Tim više molitva, da bi bila dobra zahtjeva čitavo srce. Zato je dobro da je odmah izjutra molitva prvo a uvečer posljednje djelo, i neka se svatko čuva varljivih misli koje kažu: sačekaj malo, molit ćeš se sat kasnije, moraš prvo završiti ovo ili ono. Takvim se mislima molitva zaobiđe, dođe se na posao, posao obuhvati čovjeka i toga dana od molitve nema ništa. Važno je obratiti pažnju da se ne odviknemo od prave molitve, ali da ne odstupimo i od pravog rada, te postajemo lijeni i hladni. Trudeći se oko nas đavao nije ni lijen niti popustljiv.” Kakvu pomoć u vidu obrane od đavola nudi Luther. On kaže: “Srce se mora zagrijati, da dođe k sebi i da rado moli.” Kao ‘potpalu’ on preporučuje čitanje odlomaka iz Biblije ali i položaj tijela je važan. Klekni ili stoj, ali se nemoj preopteretiti da se tvoj duh ne umori. Dobra molitva ne mora biti duga, nego učestala i vatrena.”

A sadržaj molitve? Da li samo osobne potrebe? O ne! Luther preporučuje: “Počni s deset zapovijedi. Razmisli o svakoj, kako bi sve odstranio i kako bi molitva mogla nesmetano teći. Evo, kako to ja radim: Od svake zapovijedi pletem vjenčić i uzimam ga prvo kao pouku. Ispitujem se kako je to kod mene i razmišljam što Bog preko nje od mene zahtjeva. Onda je pretvaram u zahvalnost, kasnije u ispovijed i na kraju u molitvu. Recimo: sedma zapovijed ‘Ne ukradi’. Prvo, učim da ne smijem uzimati dobra moga bližnjega, niti ih držati protiv njegove volje, bilo tajno ili javno. Da ne budem nevjeran niti podao u svom djelovanju, službi i poslu kako ne bih lopovski stekao svoja dobra, već da se hranim u znoju svoga lica i da svoj kruh jedem sa svima vjernima, pa čak i da se staram da se mom bližnjem ne uzima njegovo dobro… Drugo, zahvaljujem Njegovoj vjernosti i dobroti, što je meni i čitavom svijetu dao takvu dobru pouku (Evanđelje) a time zaštitu i zaklon; jer da me On ne štiti ne bi u kući bilo ni kruha, ni novca. Treće, ispovjedim sve svoje grijehe i nezahvalnost, gdje god sam nekome učinio nepravdu. Četvrto, molim Boga da mi podari milost, da ja i sav svijet naučimo tu zapovijed i da na osnovu nje poboljšamo opće stanje, kako bi se smanjili: krađa, otimanje, zlostavljanje, nevjerstvo, nepravda i da ubrzo nakon drugog dolaska Kristovog nestanu, – čemu se nadaju i teže svi sveti i cijelo stvorenje u molitvi (Rimljanima 8)”.

Luther nastavlja. “Kad si tako završio s deset zapovijedi, prijeđi na ‘Očenaš’ (Matej 6:9-13). Obrađuj ga na isti način. Uzmi uvijek po jednu molitvu. Savij vjenčić od četiri užeta. Vjerojatno će ti biti dovoljno za čitav dan”. Luther se nakon molitve “Očenaš” okreće apostolskom vjerovanju (kredu). Usred razlaganja, Luther prekida tok svojih misli, i daje jedno upozorenje: “Ponekad se događa da pri molbi moje misli počnu šetati. Pa, kad mi tako dođu neke dobre misli, onda ostavljam sve i slijedim njih. Tiho ih saslušam i ne smetam im, jer mi kroz njih Sveti Duh propovijeda a u njegovoj propovijedi je jedna riječ bolja od naših tisuću molitvi. Još nešto; ponekad sam iz takve molitve naučio više od osobnog čitanja i pisanja.” Znači, za Luthera molitva nije bila samo govor. On je i slušao. Molitva nije bila jednosmjerna ulica. Tu su dva sugovornika. Ne govori samo čovjek Bogu, nego i Bog čovjeku. Ovaj posljednji vid je najvažniji dio molitve. Također, kod molitve treba očekivati da sam Bog govori.

Evo, što u vezi s tim Luther predlaže svom brijaču Petru: “Pristupi svakom biblijskom tekstu mislima: Za što da se zahvalim (zahvalnost)? Gdje se trebam mijenjati (kajanje)? Za što smijem moliti (molba – zastupnička molitva)? Što da činim (djelovanje)?” No, dolazi i upozorenje: “Nemoj poduzeti previše, kako se tvoj duh ne bi umorio… kada duša čezne za nečim, bilo to dobro ili zlo, i kada joj je do toga stalo, u trenutku zna promišljati više nego što je jezik u stanju izgovoriti za deset sati i pero napisati za deset dana. Tako su hitri, osjetljivi i snažni naš duh i naša duša”. Lutherovo pismo je svjedočanstvo njegovog uvjerenja: Bog mi govori kroz moje misli “kada se srce ugrije”, “kada duh podučava” i “kada je srce očišćeno od drugih poslova i misli”. Evo još jedne Lutherove preporuke njegovom brijaču. “A kao sto sam ranije rekao kod molitve ‘Očenaš’, ponovo ti savjetujem: Kada Sveti Duh dolazi u tvoje misli i kad počne propovijedati tvom srcu bogatim i prosvijetljenim mislima, odaj mu čast i tiho slušaj Onoga koji zna više i bolje od tebe propovijedati. Zapamti i zapiši (imaj uvijek pri ruci papir i olovku), pa ćeš doživjeti prava čudesa u Božjem zakonu (kako to David govori).” Kad naša molitva iz govora prelazi u šutnju, i kada iz šutnje dolazimo do slušanja, prodrijet će glas dobrog pastira ” prepoznatljivo, jasno i razumljivo. To je glas Duha, koji nadalje podučava čovjeka u srcu koje je očistio Bog i koje je u skladu s Božjom Riječi.


(Iskre, 10/1986)

Fotografija: Pexels

Odgovori