army burial cemetery cross

Treba li kršćanin razmišljati o smrti?

Job progovori: »Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara? Kao što trudan rob za hladom žudi i kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’ A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’ I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće!«
Job 7, 1-4.6-7

Jedno od najtežih pitanja s kojima se kao ljudi ali i kao vjernici susrećemo jesu pitanja patnje, bolesti i konačno smrti. I kada gledamo sa strane ljude koji prolaze kroz bolest i patnju, one koji umiru i one koji za njima ožalošćeni ostaju, čini nam se da imamo sve odgovore u Bibliji i spremni smo ih utješiti. No, kada se neka bolest dogodi nama koja je još popraćena s patnjom, tada iznova propitujemo zašto sve to Bog dopušta, zašto baš na nas koji smo mu vjerni, „što smo mi to Bogu zgriješili“, „čime smo to zaslužili?“? Posebno se ta pitanja otvaraju kada je čovjek suočen s neizlječivom bolešću i kada je svjestan da ide svome ovozemaljskom kraju.

Knjiga patnika Joba, po mišljenju biblijskih znanstvenika, prva je napisana biblijska knjiga. Ona nam predstavlja nevjerojatnu patnju čovjeka koji ju, gledano našim ovozemaljskim očima nije zaslužio. Bio je pravedan, bogobojazan, u svemu uzor. Njegova bolest i patnja dakle ne dolazi kao kazna već ima dublju svrhu, a koju nalazimo na kraju Jobove knjige kada on svjedoči da je kroz svu tu patnju Boga spoznao.

Krhkost, slabost tijela, podložnost bolestima i neizbježna smrt, posljedica su čovjekovog pada u grijeh i težnje da živi odvojeno od Boga odnosno bez Boga. Tu istinu nalazimo već na prvim stranicama Biblije. To je odgovor na porijeklo patnje koji ne možemo do kraja kao ljudi razumjeti niti se s tom činjenicom pomiriti. Koliko god da nam je ova istina poznata, kako rekosmo kada se dogodi patnja, a posebno nama, izvire pitanje „zašto?“. Osim ovoga biblijskoga, ni ja nemam drugoga odgovora.

No, možemo li iz naše bolesti i patnje izvući i blagoslov?

Ozdravljenje tijela

Biblija svjedoči o čudesnim ozdravljenjima koja su ili posljedica usrdne molitve ili posebnog Božjeg milosrđa. Isus je liječio mnoge, nekada čitamo i sve one koji su mu dolazili. Bog je isti jučer, danas i dovijeka i zasigurno da i danas može, hoće i čini djela ozdravljenja. No, ozdravljenje tijela za Isusa ima puno veću svrhu – ozdravljenje duha, odnosno obraćenje čovjeka. Isusova čuda ozdravljenja zapravo su bila i njegov naviještaj evanđelja – predokus buduće stvarnosti.

Na isti način i danas Krist čini čuda iscjeljenja. Osobno sam čuo mnoga svjedočanstva kako su ljudi došli Kristu po ozdravljenju.

Danas su mnogi od ozdravljenja napravili „teološki biznis“. Razni TV iscjelitelji se bogate na račun potrebitih i očajnih ljudi kojima je jedina svrha u životu ozdravljenje. Upravo u takvoj, očajnoj težnji za ozdravljenjem, ljudi vide ovaj život kao jedini, za njega se bore i ponekada nesvjesno svjedoče da ne vjeruju u vječnost.

Ozdravljenje duše

Iako je bolest, patnja i smrt, kako smo rekli, posljedica pada u grijeh naših praroditelja, činjenica je da smo za neke bolesti i sami zaslužni. Kada ne pazimo na naše tijelo, na ishranu, na tjelovježbu, kada smo suočeni sa stresom i općenito kada ne vodimo uredan tjelesni i duševni život, bolest dođe kao naplata.

Bolest nas ponekada trgne da ispravimo neke stvari u našem životu. Koliko puta smo čuli i u ovoj globalnoj pandemiji da će ona pomoći da se ljudi okrenu pravim vrijednostima.

Da, za Isusa je duša pretežnija od tijela i bolest jest prilika da poradimo na tom važnom aspektu našega bića. Božja riječ nas upućuje da pazimo na svoje tijelo jer je ono hram Duha Svetoga, no, u konačnici ono je ograničeno i propadljivo. No, duša je vječna i zato je jako važno da ona bude zdrava, odnosno u ispravnom odnosu s Bogom i s bližnjima. Bolest, koliko god nam je to teško shvatiti, može biti veliki blagoslov za obnovu pravih, zapravo vječnih vrijednosti.

Jobova analiza života

U tekstu kojega razmatramo, Job govori o prolaznosti života. I vjerujem da svi mi koji smo već pregurali više od pola stoljeća, se možemo s njim složiti. Sve je prolazno, i to brzo prolazno. Živimo u iščekivanju prolaznosti. Čekamo nešto što će ubrzo biti prošlost i sve više se krećemo ka konačnom cilju. I ako čovjek nema nadu, nema uzvišeniji cilj od puke prolaznosti i smrti, onda je ovaj život doista surova igra. No, ako je naš život više od prolaznosti ovozemaljskoga života, ako je naš cilj zajedništvo u vječnosti s onim koji je za sebe rekao da je Život, tada i naš ovozemaljski život pa i sve što nas u njemu snađe, uključujući bolest i patnju, ima smisao.

Bolest nas nerijetko zaustavi u našoj samouvjerenosti da smo neuništivi i moćni. Razmišljanje o prolaznosti i smrti nas ne smije dovesti do očaja i depresije već zapravo do kvalitetnijeg i ispunjenijeg života.

Sjećanje na smrt

Sveti oci su govorili o „sjećanju na smrt“. Sjećanje na smrt nije mazohistička želja za umiranjem. Život i smrt su u rukama Božjim a ne našim. No, sjećanje na smrt nam pomaže da svakodnevno umiremo – umiremo grijehu, umiremo za lažne vrijednosti ovoga svijeta i živimo puninu života u Kristu.

Apostol Pavao govori o blizini svoga kraja riječima da mu se bliži vrijeme smrti, da je borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao i da mu je pripravljen vijenac pravednosti (vijenac pobjednika). 2 Tim 4, 6-8

Koliko zapravo razmišljamo kakvi ćemo otići s ovoga svijeta, što ćemo ostaviti iza nas, kakve vrijednosti? Znate li da neki ljudi svjedoče o Bogu i nakon svoje smrti? Mi u jednoj molitvi zahvaljujemo Bogu za pokojne i za dobar primjer koji su nam ostavili. Kada se sjećamo možda svojih roditelja kao onih koji su nam govorili o Bogu, odnosno kada se sjećamo duhovnih velikana koji i dalje progovaraju kroz svoja djela koja su ostala za njima, to je snažno svjedočanstvo za Boga koje traje.

Sjećanje na smrt je odgovorno življenje života u punini sve dok nas Gospodin ne pozove. Činjenica je da nam valja i umrijeti. No, blažena je smrt onih koji umiru u Gospodinu. U svojoj službi sam često susretao umiruće i samo nekoliko sati prije nego će napustiti ovozemaljski život. I mogu posvjedočiti da je blaženo umiranje onih koji su Kristovi a da je teško umiranje onih koji su živjeli bez Boga i koji bez Boga odlaze s ovoga svijeta.

Sjećanje na smrt nas svakodnevno vodi do pokajanja, do preispitivanja vlastitog života, do ozbiljnog promišljanja kakvi ćemo pred Boga stati.

Nitko od nas ne treba prizivati bolest, patnju stradanje niti „jurišati na mučeništvo“. Dapače, trebamo, koliko do nas stoji raditi na svome zdravlju i kvalitetnom životu. No, kada Bog dopusti na nas ono što ne želimo, onda Bog zna zašto je to učinio. Na nama je da takvu situaciju pretvorimo u svoj vlastiti dobitak i da ozdravimo naše vječno biće – našu dušu. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Foto: Pexels

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori