U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. Mk 1, 40-45

Svaka bolest je neugodna sama po sebi. I najmanja prehlada čovjeka donekle onesposobi za normalan rad. Neke nas bolesti na duže zadrže u krevetu. Dogodi se da moram odgoditi put ili neki sastanak jer nas je iznenada snašla bolest. Kako nam godine odmiču, sve više shvaćamo onu „samo da je zdravlja“.

U ovo vrijeme pandemije, vidimo kako su mnogi planovi stali. Čak i preventivno, zdravi ljudi moraju prestati raditi, odlaziti u školu i sl. Ova nam situacija stvara neizvjesnost, zabrinutost, nestrpljenje. I nažalost, dogodit će se da će zdravi ljudi, koje ova bolest neće fizički dotaći, biti suočeni sa psihičkim problemima.

Naravno, najteže su one bolesti koje se moraju nositi cijeli život. Koliko tjelesno muče, nerijetko u čovjeku stvaraju duševno stanje koje je popraćeno nemirom, strahom, depresijom.

Jedna takva, ozbiljna bolest u biblijsko vrijeme bila je guba. Od nje se teško ozdravljalo. Guba je teška, zarazna bolest koja uništava čovjekovo tkivo (raspada se, zaudara…). I danas je u svijetu oko 15 milijuna ljudi zaraženo ovom bolešću.

U Mojsijevom zakonu bila je propisana karantena za one koji su bili bolesni od gube. Ukoliko im se netko približio, morali su upozoriti takve da su bolesni, tako da su vikali „nečist, nečist“ te živjeti izvan gradskih zidina. Jednostavno se tako štitila ostala zajednica. Čovjek koji zna da može drugome prenijeti zarazu a ponaša se prema tome neodgovorno, ne poštuje ni Boga ni bližnjega. Nažalost, danas imamo takvih koji se pozivaju na svoje kršćanstvo a u ovoj situaciji se ponašaju neodgovorno te pozivaju druge da slijede njihov primjer. To nije niti kršćanski niti ljudski.

Gubavci su dakle bili proglašeni bolesnima i nečistima te poslani u izolaciju od strane svećenika. Nažalost, većinu ih je čekala smrt pa je proglašenje bilo na neki način zapravo i proglašenje smrti. No, događala su se i rijetka ozdravljenja, pa je proglašenje nekoga čistim i zdravim značilo ustajanje na novi život – novo rođenje. To i danas čujemo od mnogih koji su preboljeli neku tešku bolest i dobili novu šansu za život. Da su ponovno rođeni.

Ljudi su oduvijek povezivali bolest s grijehom. Ona je u općem smislu svakako posljedica grijeha. Da čovjek nije okrenuo leđa Bogu, da nije zgriješio, ne bi imao iskustvo bolesti ni smrti. No nažalost, zbog pobune protiv svoga Stvoritelja, baštinimo i gorko iskustvo bolesti i na kraju smrti. No, guba se posebno isticala kao simbol grijeha. Kao što je guba uništavala tijelo, tako i grijeh uništava dušu. Kao što su gubavi bili izolirani od društva, od svojih bližnjih i od bogoštovnog mjesta, tako nas i grijeh izolira od Boga.

Dakle, kao što je gubav čovjek uglavnom bio osuđen na smrt, tako i grijeh neminovno vodi vječnoj smrti, vječnoj izolaciji od Boga. No, oslobođenje od grijeha, proglašenje čovjeka zdravim (u kontekstu grijeha – pravednim) čovjeku daje novi život. Isus je upravo radi toga došao, grješnicima, bolesnima.

U današnjem evanđelju pojavljuje nam se jedan gubavac koji mimo svih tadašnjih pravila prilazi Isusu. On nema što da izgubi, već je zapravo mrtav. Ide na sve ili ništa. O Kristu je vjerojatno već čuo. Iscjeljivao je, oslobađao, opraštao grijehe. Isus je šansa i spas za ovoga gubavca.

Njegova je vjera velika. On ne gleda na Isusa kao na svećenika koji samo može da utvrdi ozdravljenje. On vjeruje da ga Isus može očistiti u potpunosti. I tako mu se i obraća: „Ako hoćeš…“ On priznaje time i da je Isus suveren. Naše iskustvo znači nama osobno, no ako nas Bog ne izliječi od neke naše bolesti, našeg „trna u tijelu“ ne znači da nije svemoguć i da ne može to učiniti. On je suveren i u konačnici čini što je njegova suverena volja. I zato je važno uvijek mu tako pristupati. Slušao sam nekada molitelje koji su znači, u svojoj težnji da od Boga nešto dobiju, vikali Bogu: „Bože, ti si obećao i ti to moraš učiniti“. Ne, Bog ništa ne mora.

On je o kleknuo pred Kristom. Pripadnici Božjega naroda su samo pred Bogom klečali. Možemo reći da je ovo čin očajnika koji želi ozdraviti, no već i sama činjenica da gubavac vjeruje u suverenost Kristovu znači da je u njemu prepoznao više od čovjeka. Prepoznao je Boga u tijelu.

Isus je bio ganut njegovom molbom. Iz mnogih Kristovih reakcija možemo vidjeti da je Isus, kao čovjek, bio izrazito emotivna osoba. Njega se dotiču ljudske sudbine, on plače nad svojim prijateljem Lazarom nakon njegove smrti. Dotakla ga je i teška situacija ovoga gubavca te i on čini ono što je bilo mimo svih propisa. Pružio mu je ruku i dotakao se nečistog, gubavog. Time zapravo pokazuje svoju pravu misiju. Bog je učinio nevjerojatno, neočekivano. Sišao je s nebeskog prijestolja, došao naći i spasiti one koji su izgubljeni. Došao je zagrliti grješnika i vratiti ga u život.

Grijeh je onaj koji nas doista, kako smo rekli, izolira od Boga i vodi sigurno u vječnu smrt. Grijeh je ljudska nevolja. I sami ga se riješiti ne možemo. No, Isus je došao da nas oslobodi od tereta grijeha. I zato grješnik jedinu svoju nadu ima u Kristu.

Teret grijeha je doista težak, no Krist nas čeka raširenih ruku. Kada k njemu dođemo i molimo za očišćenje grijeha (oslobođenje od tereta grijeha), on to može i hoće učiniti.

Kada nam Bog oprašta, on nas u svojim očima čini čistima, svetima, duhovno živima. Grijeh je nažalost još uvijek u nama, no Bog nam je po vjeru uračunao svoju pravednost. To je ono što mi u našoj, reformacijskoj teologiji nazivamo opravdanje vjerom. Biti slobodan od krivice, biti slobodan od posljedica grijeha je najveći blagoslov kojega čovjek može od Boga dobiti. Psalmist kliče: “Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven!” nastavlja govoriti Bogu: “Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio” (Ps 32,1.5).

Kada se dogodi oslobođenje od krivice, to nas čini radosnima. Pokajanje i oproštenje je velika radost. Ozdravljeni gubavac o tome nije mogao šutjeti, iako je Krist to od njega tražio. Tražio je iz razloga da bi izbjegao prerano uhićenje i smrt, jer njegov čas još nije došao. Njegove protivnike su uznemirava njegova djela. Uskrsnuće Lazara je bilo okidač. Umjesto da su se njegovi protivnici radovali jer vide silna djela Božja, oni su ustvrdili kako će ga sve više ljudi vjerovati ako ovako nastavi, te je vrijeme da ga u tome zaustave.

Kao što je svećenik proglasio nekoga čistim, zdravim, tako i nas Krist proglašava pravednim. On to čini na temelju svoje suverene odluke, po milosti. Time nas zapravo izvodi iz izolacije, kako sadašnje odvojenosti, tako i vječne odvojenosti od Boga. Vidimo što danas izolacija čini u ljudima. A zamislimo vječnu izolaciju, vječnu odvojenost od Boga. Vječno prebivanje izvan zidina nebeskoga grada.

Zato, umjesto da se predamo našoj nevolji koja nas vodi u propast, kleknimo pred suverenoga Boga, priznajmo svoju krivicu i iskusimo predivan Božji dodir koji nas čini slobodnima, čistima i pravednima. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.

Audio propovijed:

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.