Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Prethodni članci:
Članak 6 – O novoj poslušnosti
Članak 7 – O CRKVI
Naše crkve također naučavaju da će zauvijek trajati jedna sveta Crkva. Crkva je zajednica svetih u kojoj se evanđelje istinito podučava a sakramenti valjano dijele. Za pravo jedinstvo crkve dovoljno je složiti se oko učenja evanđelja i dijeljenja sakramenata. Nije potrebno da ljudske tradicije, rituali i ceremonije uspostavljene od ljudi budu svugdje slične. Kao što Pavao reče: “Jedna vjera, jedan krst, jedan Bog i Otac sviju,” itd. (Efežanima 4, 5-6).
Već u prvoj rečenici evidentno je da reformatori nisu smatrali kako osnivaju nekakvu novu crkvu već reformiraju jednu Kristovu crkvu koja će zauvijek trajati. Dakle, Crkva je jedna i sveta. Ta jedna Crkva nije ograničena denominacijskim granicama. Katolička crkva, što dakle znači opća Crkva, ima mnogo šire značenje nego kako ju se uobičajeno razumije. Ona je sveopća i prisutna tamo gdje se “istinito podučava evanđelje i valjano dijele sakramenti”. Ovom definicijom istinitog podučavanja evanđelja i valjanog dijeljenja sakramenata, naglašena je apostoličnost crkve.
Reformatori su stoga smatrali reformacijom (obnovom) Crkve nastavljaju biti katolici u onom izvornom značenju toga termina.
Više o tome vidi: JESU LI PROTESTANTI KATOLICI?
Crkva je sveta. Crkva nije sveta zbog savršenosti njezinih članova, već zbog činjenice da Duh Sveti prebiva u Crkvi i posvećuje vjernike tako da ih odvaja za Boga i poziva na moralnu i duhovnu svetost življenja (katekizam Biti kršćanin u 94)
Naglašavajući da je Crkva jedna, sveta i sveopća (zauvijek traje), te da se u njoj mora ispravno propovijedati evanđelje i sakramenti valjano dijeliti (apostoličnost) članak se zapravo poziva na učenje Apostolskog vjerovanja o Crkvi, u kojem ispovijedamo da vjerujemo u jednu, svetu, sveopću i apostolsku Crkvu. To su četiri važna obilježja crkve.
Vidi i ovo: KOJA SU ČETIRI OBILJEŽJA CRKVE?
Članak se dotiče i obreda i liturgijske prakse. Red određenih obreda i sakramenata, liturgije i sl., nije bio jedinstven ni prije reformacije kao što nije jedinstven ni danas. Mnogi se nažalost vezuju uz određenu formu liturgije smatrajući je svojim nepromjenjivim identitetom. Nažalost, zbog određenih promjena u liturgiji i sl. nastaju raskoli unutar određenih denominacija. Malo rimokatolika zna da postoje katolici koji služe po istočnom obredu koji je identično s pravoslavnim. Mnogi pravoslavni ne znaju da postoje pravoslavni koji služe po rimskom obredu. Još manje je poznato da npr. ukrajinski luterani služe po istočnom obredu. Dakle, u većem djelu identičnom s pravoslavnim.
O tome vidi više: UPOZNAJTE UKRAJINSKE LUTERANE ISTOČNOGA OBREDA
Članak stoga ispravno naglašava da je pitanje obreda, liturgije i sl. nebitno za jedinstvo Crkve. Evangeličke crkve se liturgijski veoma razlikuju npr. u Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Razlika je prisutna i u drugim tradicionalnim protestantskim crkvama. No, obredi su uspostavljeni, kako članak kaže od ljudi, a za jedinstvo crkve nužno je složiti se oko učenja evanđelja i dijeljenja sakramenata.
Nastavit će se…
Tekst članka uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.
Naslovna fotografija: Unsplash
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.