Na početku smo svetog korizmenog vremena. To je vrijeme koje svakog kršćanina vjernika potiče da zastane i razmisli o svojoj vjeri i svom odnosu s Bogom i ljudima. Jedna od uvijek aktualnih tema na početku svake Korizme je pitanje koje se javno postavlja: „Čega ćete se odreći u ovoj Korizmi?“ Odgovore uglavnom znamo: „neću više konzumirati cigarete, alkohol, kavu, slatkiše i sl.“ Mediji, društvene mreže i okolina nameću jedan vrlo površan pristup korizmenom vremenu koje je pred nama jer ne razumiju bit posta i odricanja. Svaki vjernik sam sebe mora pitati da li je to ispravan put za hod u korizmenom vremenu. Da li ja prihvaćanjem takvih pitanja i davanjem još površnijih odgovora prihvaćam Korizmu kao blagoslovljeno vrijeme koje nam Bog daje da razmislimo o sebi i svom odnosu s drugim ljudima i svom odnosu s Bogom ili je to samo neka tradicija, vanjska manifestacija, pretvaranje pred drugima kako i ja održavam korizmenu tradiciju. Svakog iskrenog vjernika žaloste odgovori ljudi koji kažu: „Ja se nemam više ničega za odreći.“ Da li je to stvarno istina ili se na korizmeno odricanje gleda površno i bez iskrene vjere? Traži li Bog od nas da se uvijek odričemo nečeg materijalnog ili Bog ipak na post i odricanje gleda drugačije od čovjeka?

Prorok Izaija u svoje proročko vrijeme opominje narod da post kakav oni običavaju nema nikakvog smisla u božjim očima. S jedne strane narod se buni protiv Boga jer ih Bog ne uslišava i sami kažu: „Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo (mučimo) ako ti ne znaš?“ Bog prekorava narod zbog grijeha koji čine i u posne dane jer rade zabranjene poslove na koje sile i svoje radnike. Poste, ali se međusobno prepiru i svađaju te napadaju siromahe.

Nije li i čovjek današnjice sličan čovjeku iz vremena proroka Izaije? Koliki se ljudi danas svađaju i prepiru, čine teške grijehe protiv slabih ljudi ovog društva, a prema javnosti su licemjerni jer oni poste i održavaju običaje. Čovjek je spreman činiti nešto izvanjsko, nešto što će drugi vidjeti i smatra da je to dovoljno da mu Bog ispuni sve želje i molitve. To je upravo taj površan i izvanjski pristup: ja sam tebi Bože dao sve, ispunio sam sve što si od mene tražio da učinim (ali kako ja to shvaćam), da platim što trebam platiti, činim pokoru, činim propisane vjerske dužnosti i čine, a Ti Bože onda meni daj sve ono što ja tražim.

Bog po proroku upućuje riječ da On želi da njegov narod više ne posti na način kako je to dotad činio. Bog želi da narod shvati što je za njega post i odricanje. To nije nešto izvanjsko, to nisu religijski čini, post od hrane, spavanje na kostrijeti i pepelu. Bog traži čovjekov duh, čovjeka iznutra. Bog sam kaže da je za njega post po volji kada ljudi čine djela koja će: „Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.“ Ako narod bude ovako postio Bog će tada uvijek biti s njime. Sam Bog preko proroka kaže: „Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’“ Bog prije svega želi od čovjeka ponizno i skromno srce. Želi da čovjek čini djela milosrđa, da bude solidaran prema drugima, spreman pomoći svakom čovjeku, a osobito slabima u društvu. Može li se svaki čovjek ipak nečega odreći? Mogu li se odreći malo svog slobodnog vremena i provesti ga s nekim tko treba toplu i prijateljsku riječ, s nekim tko treba moju pomoć? Mogu li naći vremena za Boga s kojim ću provesti vrijeme u molitvi, razgovoru s njime? Mogu li u toj molitvi prestati biti sebičan i naći mjesta za potlačene, zatočene, bolesne, ljude koji moraju živjeti u kontejnerima jer im je potres sve uništio? Mogu li naći mjesta u molitvi da molim za one koji su protiv mene, za one koji razmišljaju drugačije od mene? To je post i odricanje kakvo Bog od nas traži: odreći se sebičnosti, oholosti, licemjerja. Odreći se vlastite dvostruke slike: jedne kako želim da me vidi okolina, a druge kakav sam stvarno. Koja je svrha ako se odričemo cigareta, alkohola, kave, slatkiša ili bilo čega drugog ako već prvi dan kad prođe Korizma krenem istim starim putem nepromijenjenog čovjeka. Bog traži da svaki dan u sebi nalazimo novog i boljeg čovjeka koji je svaki dan sve sličniji svome Stvoritelju.

Psalmist u psalmu 51. shvaća što je Bogu milo. „Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.“ Ako imamo takvo srce, ako smo iskreni i otvoreni prema Bogu, onda smo otvoreni i prema drugom čovjeku. Tada i mi ako viknemo i zavapimo Gospodinu, Gospodin će reći: „Evo me, tu sam za tebe, uslišat ću tvoje molitve.“

Korizma je vrijeme kada svaki vjernik treba baš kao psalmist stati pred Boga i reći: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom!“

Priznam li da sam grešan i slab mogu iskreno Boga moliti da me oslobodi grijeha. To moje priznanje Bogu mora biti svakodnevno jer čovjekova narav je takva da se želi udaljiti od Boga, ali onaj božji dio ljudske naravi uvijek nas potiče da se Bogu vraćamo. I kad padnemo u grijeh, ustanimo i recimo Bogu: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome“, jer jedino nas božja milost može vratiti na pravi put.

Neka nam ova Korizma zaista bude blagoslovljeno vrijeme u kojem ćemo naći mjesta za Boga i brata čovjeka, u kojem ćemo naći vremena za Bogu ugodan post i odricanje, u kojem ćemo svaki dan Bogu priznavati svoju grešnost i slabost jer jedino tako će Bog čuti našu molitvu i na naš povik reći: „Evo me, tu sam kad me zazoveš!“

Autor: Saša Maligec

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.