Isus s trojicom najbližih i najvjernijih suradnika, apostolima Petrom, Jakovom i Ivanom odlazi na obližnju visoku goru da bi vrijeme proveli u osami od drugih ljudi, ali u neposrednoj Božjoj blizini, u molitvi pred Bogom. Gospodin se volio povlačiti u osamu kako bi molio, o čemu nam često svjedoči Riječ Božja, ali ovaj put sa sobom vodi i trojicu učenika. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. (Lk 9,29). Učenici su ostali zapanjeni prizorom kojeg nisu mogli ni zamisliti da će mu biti svjedoci. Evanđelisti opisuju Isusov izgled kao nešto što je neopisivo ljudskom umu: haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti (Mk 9,3); i zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost (Mt 17,2); izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista (Lk 9,29). Uz sav taj nebeski sjaj učenici primjećuju da Isus nije sam, već da razgovara sa velikanima povijesti spasenja: Ilijom i Mojsijem. Evanđelista Luka zapisuje da su se Ilija i Mojsije ukazali u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. (Lk 9,31) Isus time pokazuje sebe kao dijela nebeske slave, ali i svoju ulogu u ovom događaju – Ilija i Mojsije dolaze k Isusu i time pokazuju da je on Mesija, Sin Božji. Petar apostol, nakon što se probudio iz sna u koji utonuše trojica učenika, zatečen i prestrašen neočekivanim prizorom zajedništva Isusa, Ilije i Mojsija shvaća veličinu trenutka i mjesta gdje se nalaze pa kaže Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu“ (Mk 9,5).
Evanđelja nam svjedoče da Isusovi učenici u nekim ključnim trenucima Isusova života padaju u san, primjerice u Getsemanskom vrtu prije njegove muke, ali Isus je taj koji ih budi i traži od njih da budu budni i spremni za sve ono što ih čeka u danima i godinama koje su pred njima. Isus je znao što će se njemu dogoditi, ali apostoli još nisu bili spremni za svjedočanstvo, pa na kraju i mučeništvo. I nama se često zna dogoditi da zaspimo u svojoj vjeri i trebamo Isusa da nas probudi i ohrabri da zajedno s njime hrabro idemo kroz život svjedočeći Isusovu radosnu vijest. U životu vjernika bude trenutaka kada kažemo: „Dobro nam je biti s tobom, Gospodine“, ali kada nas zapljusnu oluje i bujice života događa se da zaspimo u svojoj vjeri i zaboravimo kako je dobro biti s Gospodinom. Nažalost, današnji čovjek u ovom modernom vremenu zaokupljen je načinom života da u svemu traži svoj komfor i ugodnost pa i kad je u pitanju vrijeme koje trebamo provesti u zajedništvu s Bogom. Koliko puta i sami dođemo u iskušenje da kažemo: „ma ne da mi se sada ići na bogoslužje, ne da mi se ići u crkvu, bolje mi je ostati doma, ići negdje na kavu i kolače, u šetnju i sl.“ Zaboravljamo kako nam je dobro biti s Gospodinom i kako je dobro biti s braćom i sestrama koji zajedno s nama slave Boga i kušaju predokus Kraljevstva nebeskog u euharistijskom bogoslužju. Divno je to što možemo prenositi Riječ Božju i svjedočiti svoju vjeru preko modernih komunikacijskih kanala, ali osjetiti kako je doista biti u Božjoj blizini i kako je to primiti Tijelo i Krv Kristovu ipak nije moguće putem medija. Apostoli koji nisu bili sa Isusom na gori preobraženja nisu mogli osjetiti kako je to biti s Isusom, Ilijom i Mojsijem, nisu mogli osjetiti i vidjeti kako izgleda preobraženi Isus, već su samo mogli slušati o tome od učenika koji su bili s Isusom na gori.
Ovaj događaj Isusovog preobraženja uvijek nam treba biti poticaj da svake nedjelje dođemo u crkvu i da budemo s Isusom. Biti s njime i primiti ga u svetoj pričesti poseban je milosni dar koji možemo primiti od Boga samo ako smo osobno prisutni na ovoj „gori“ na kojoj se Krist svaki puta „preobražava“ samo za nas i daje nam se u svetoj pričesti.
U svim tim sjajnim trenucima na gori Bog se ponovo objavljuje glasom iz sjajnog oblaka, baš kao i kad je Isus kršten na rijeci Jordanu: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk 9,7) Petar apostol i u svojoj Poslanici svjedoči o događaju preobraženja na gori: „Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.“ (2 Pt 1,18). Bog Otac glasno svjedoči da je Isus njegov Sin, ljubljeni izabranik kojega je on poslao među nas da svojom žrtvom na križu otkupi naše grijehe. Ovo Bogojavljenje na gori preobraženja potiče nas da je dobro slušati sve ono što nam Isus govori i da ćemo ispravno živjeti samo ako slušamo ono što nam on poručuje.
Isus trojici apostola na silasku s gore zapovijeda da o ovom događaju nikome ništa ne govore dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni u tom trenutku nisu razumjeli što im to Isus govori, ali o svemu su svjedočili kasnije kad je došlo vrijeme da Isus pođe u muku i smrt. Zašto Isus govori ovo svojim učenicima? Zato što ne želi da oni misle kako su sada ne neki način dotakli nebo i time dosegli blaženstvo pa će im život nakon toga biti lagodan i bez muke. Naprotiv, ni Isus koji je Božji Sin i Mesija neće imati lagodan život i bez muke već će biti izložen teškim mukama i porugama naroda, baš kao što slična sudbina čeka i apostole.
Gore (brda) u Svetom pismu imaju posebnu ulogu jer predstavljaju mjesta na koja se ljudi povlače da bi bili u sabranosti i povezanosti s Bogom. Pogled sa tih visina daje čovjeku bolju sliku o stvaralačkoj snazi samoga Boga. Na takvoj gori Isus se preobrazio pred svojim učenicima, a mi danas kao „gore preobraženja“ imamo svoje crkve i bogoslužne prostore gdje se Isus i pred nama preobražava i pokazuje nam kako je biti u kraljevstvu nebeskom s njime. Često čovjek bude zavaran ljepotama ovozemaljskog, ugodnošću života i materijalnim stvarima da zaboravi kako je dobro biti s Gospodinom. Bog ne zabranjuje čovjeku da posjeduje materijalne stvari, da pristojno i ugodno živi na zemlji, da uživa u ljepotama ovoga svijeta kojega je Bog stvorio, ali traži od čovjeka da ne bude navezan na zemaljsko na način da zaboravi duhovno i nebesko, da mu zemaljsko i materijalno bude važnije od samoga Boga. Kada čovjek treba birati između toga da li otići na neki svjetovni događaj ili otići na bogoslužje i biti s Gospodinom, uvijek treba biti svjestan da je najvažnije biti sa Gospodinom i svojim Stvoriteljem. Takav način života traži od čovjeka određeno odricanje i žrtvu, ali neopisiva ljepota koja nas čeka u nebeskom kraljevstvu je ono što svakog vjernika i Isusovog učenika treba uvijek privlačiti da uvijek odaberemo biti s Gospodinom i da svake nedjelje kažemo „Dobro nam je ovdje biti!“ Upravo kršćanska liturgija predstavlja taj predokus nebeskog kraljevstva i gozbe u Kraljevstvu Božjem. Zbog toga i euharistijsko bogoslužje počinje zazivom Trojstvenog Boga riječima „Blagoslovljen Bog: Otac i Sin i Duh Sveti. Blagoslovljeno kraljevstvo njegovo, sada i dovijeka. Amen.“ (BCP) Kršćansko bogoslužje je navještaj da se približilo Kraljevstvo nebesko te da je počela propovijed Spasitelja u kojoj nam Isus govori: „Ispunilo se vrijeme, blizu je Kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!“ (Mk 1,15).
Kraljevstvo Božje ostvaruje se konkretno u znanju Boga, ljubavi prema njemu, jedinstvu s njim i životom u njemu. Stoga je Kraljevstvo Božje sadržaj kršćanskog života. Kršćanskog života nema bez jedinstva s Bogom kao izvorom života odnosno samim Životom (Isus za sebe kaže da je Život), stoga je Kraljevstvo Božje sadržaj vječnog života. [Milić, Blagoslovljeno kraljevstvo njegovo]
Svaki vjernik kršćanin treba uvijek imati na umu da nam je dobro biti s Gospodinom, sa svojim izvorom života i primati taj Život jer tada idemo putem koji vodi u vječni život, u kraljevstvo nebesko.
Autor: Saša Maligec
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.