Što ostavljamo nakon smrti?

Opraštajući se od svoga mladoga suradnika Timoteja, apostol Pavao će napisati: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.” (2 Timoteju 4, 7-8)

Ljudi svakodnevno umiru, znani i neznani, no godina koja je iza nas ali i ova koja je tek započela, suočila nas je s odlaskom mnogih poznatih. O njima jedni govore pohvale dok ih drugi prozivaju. Nekako smo naučili da se to radi živima a o mrtvima “sve najbolje”. No u vremenu interneta i društvenih mreža to nije više tako. Ljudi slobodnije izražavju mišljenje kada su sakriveni iza svojih računala.

Jedno će ipak uvijek biti i dok smo živi i kad nas ne bude bilo: nećemo moći svima biti po volji i iluzorno je očekivati da će nas svi cijeniti i poštivati. Jedni nas cijene, drugi nas prozivaju, pa se nekada uloge i promijene, oni koji su nas cijenili postanu nam neprijatelji a oni koji su nam bili neprijatelji postanu nam prijatelji.

I što je na kraju doista bitno? Da cijenimo sami sebe jer je to i zapovijed Božja: ljubi bližnjega kao SEBE samoga. Da pošteno radimo i da budemo zadovoljni, ispunjeni i sretni s našim zvanjem i poslanjem, ne očekujući razumijevanje svih (posebno ne onih kojima je jedino životno dostignuće kritika). Naše mjerilo u svemu što činimo i radimo treba biti Krist, a kako kaže sv. Augustin: Kada je Bog na prvome mjestu sve ostalo je na svome mjestu.

Kada je Bog na prvome mjestu, tada ljubimo i našeg bližnjeg i prema njemu se jednako odnosimo kao i prema sebi. Otuda i zlatno pravilo kojem nas Krist uči: Što ne želiš sebi, ne čini niti drugima.

 Nećemo se svima svidjeti, to nam treba biti jasno. Uostalom svi biblijski heroji vjere pa i sam Krist bili su i prihvaćeni i osporavani.

Nama vjernicima i kršćaninima treba biti najvažnije da naš život bude takav kako bi smo na kraju mogli reći s apostolom Pavlom: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.. a na tome treba raditi svakodnevno. To se zove praktični kršćanski život odnosno život posvećenja.

Mi ljudi možemo biti pravedni ili nepravedni u ocjeni drugih, no Krist je jedini pravedni sudac. Neka, kako kaže jedna stara molitva: “Kraj života našega neka bude kršćanski, bez bola, nepostidan, miran, i da dobar odgovor damo na Strašnom Kristovom sudu, molimo“

I dok pametujemo o drugima, posebno onima kojih više nema među nama, upitajmo se, što će ostati za nama. Valja nam svima umrijeti a prije toga živjeti.

Autor: Biskup Jasmin Milić

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori