Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. (Ivan 2, 13-25)

Pred nama je dobro poznati ali i neobičan događaj. Isus prevrće stolove trgovcima, tuče ih i tjera iz hrama. U današnjem kontekstu bi se reklo da je Isus vrlo ozbiljno kršio javni red i mir i to ni manje ni više nego u najsvetijem mjestu za Židove, u Hramu. Da bismo razumjeli kontekst onoga što je Krist učinio, recimo nešto o samome Hramu.

Znamo da je Hram mjesto bogoštovlja. On je naslijedio Šator sastanka koji je izrađen još u pustinji po uputama samoga Boga. U Šatoru sastanka najsvetiji je predmet bio Kovčeg saveza. U njemu su se nalazile ploče s Deset zapovijedi, zdjelica s manom te štap Aronov. Taj je kovčeg prenijet u Hram i nalazio se u najsvetijem mjestu: Svetinji nad svetinjama. Hram je bio jedan i centralno mjesto bogoštovlja Božjega naroda. Za pouku, propovijedanje Božje riječi, društveni i pravni život narod je Božji imao sinagoge u svim mjestima, dok je za centralno štovanje Boga, prinošenje žrtava i sl. služio Hram. Tu si djelovali svećenici među kojima je Veliki svećenik zauzimao značajno mjesto. On je npr. mogao jedini ući u svetinju nad svetinjama jedanput godišnje kako bi prinio žrtvu za sebe i narod.

No nemojmo zaboraviti još jedan važan aspekt Hrama. To je pokazivanje političke i nacionalne moći. Što veći, što raskošniji Hram to je bio znak drugima nacionalnog ponosa i političke moći. Tako je bilo u vrijeme kralja Davida, Salomona… A kada se izgubila ta politička moć zbog okupacije, Hram ostaje kao simbol vjerskog i nacionalnog ponosa Izraela. Nije stoga čudo što i danas postoje inicijative da se u Jeruzalemu izgradi novi Hram.

Tako se dakle dogodilo da nešto što treba služiti Bogu na slavu u isto vrijeme postane i svojevrstan idol – idol moći. Nije li danas tako? Neki narodi se natječu tko će izgraditi velike Crkve ili druge hramove. Ti hramovi ne moraju biti religijskog karaktera Oni postaju simbol moći a time i idol vlastitoga identiteta. Uzmimo na primjer Aja Sofiju u Carigradu. Predivan kršćanski Hram izgrađen u petom stoljeću bio je i simbol moći kršćanske, posebno bizantske civilizacije. Kasnije će ga zauzeti muslimani i ovaj će hram biti pretvoren u džamiju. Postaje dakle simbol moći druge religije, drugoga naroda i druge civilizacije.  Jedno je vrijeme služio kao muzej ali nedavno je opet pretvoren u džamiju. Naravno da se time željelo svijetu pokazati i moj jednoga naroda, jednoga državnika, jedne vjere.

Vratimo se Hramu u Jeruzalemu. Prodavači su tamo legitimno djelovali. Putnici hodočasnici nisu mogli nositi sa sobom sve što im je bilo potrebno, posebno ne životinje za žrtvu. I nije bio problem u tome što su oni radili, već motiv. Njima je bilo stalo do profita i isključivo do toga. I zato Isus radikalno postupa. Nije problem ni u Hramu, ni u životinjama koje se trebaju po zakonu prinijeti na žrtvu. Problem je  u motivima i idolopoklonstvu koje se može izroditi i iz onoga što ne smatramo idolopoklonstvo. U ovome slučaju to je bilo izražavanje moći identiteta, profit i sl. Bogoštovlje nam ne smije biti izlika da obeščašćujemo Boga. A to se dogodilo u Hramu.

Isus je onaj koja izjeda revnost za Dom Božji. On ga želi očistiti od idolatrije, od krivih motiva. On ne ukida, on čisti. To se odnosi i na Zakon, odnosno deset zapovijedi koje se čitaju u današnjem prvome čitanju. Nije došao da ukine već da ispuni. Da ih pročisti od krivoga shvaćanja i od krivoga izvršavanja.

Naše bogoslužje, štovanje Boga treba biti usmjereno na Njega a ne na nas. Nismo pozvani da sebe kroz bogoslužje dokazujemo. A to se često događa. Nerijetko viđamo one koji vode bogoslužje i koji su ga pretvorili u antropocentrično. Ističu svoje liderske sposobnosti, svoju moć…  90 % vlastitoga govora, malo pjesme i molitve.  Ljudi gledaju u lidere, u osobnost onih koji vode bogoslužje. Njima je pravo bogoslužje samo ako je njihov omiljeni propovjednik taj koji ga vodi. I što se događa? Idolopoklonstvo. Ljudi počinju štovati lidera umjesto Boga. Više se boje njega nego Boga. A neki uživaju u takvim ulogama, smatrajući sebe „pomazanicima“ dakle samim Kristom i očekujući potpuno pokoravanje sebi. Teško idolopoklonstvo (iako takvi često grme protiv idolopoklonstva smatrajući da je idolopoklonstvo samo imati neku vjersku sliku i sl.). Takvi su nerijetko vođeni vlastitim profitom a ne slavom Božjom.

Naravno da je Bog postavio one koji trebaju voditi crkvu i Božja riječ nas poziva na poslušnost, poštovanje i molitvu za iste, ali oni koji su od Boga postavljeni na Boga i usmjeravaju, narod vode u bogoštovlje samoga Boga i ne postavljaju sebe i centar.

Isus je došao da počisti Dom Božji, da ga obnovi, reformira. To je ono što se dogodilo u reformaciji. Ali nije stalo u reformaciji. Bog i nadalje radi na obnovi svoje crkve. I nekada, koliko god da ga ne razumijemo, vrlo je radikalan u tome.

No, isto tako, Isus želi pročistiti i nas kao osobe jer mi jesmo hram Duha Svetoga. Koliko se u nama nakupilo idolopoklonstva, krivih motiva služenja Bogu.

Jedan od najvećih problema današnjice je usmjerenost na sebe. Tako se danas ljudi odnose i prema Domu Božjemu. Umjesto da ih „izjeda revnost za Dom Božji“ oni će naći milijun razloga da ga zaobiđu. Posebno je to problematično kod onih koji su spremni biti dio crkve ako u njoj vide vlastiti interes. On ne mora uvijek biti materijalan. Ponekada ljudi smatraju kako u crkvi sve treba biti okrenuto prema njima. No, Crkva je laos, narod Božji koji treba biti prvenstveno okrenut prema Bogu, u štovanju Boga i to treba biti najvažniji interes svakoga vjernika. Naravno da smo pozvani i ljubiti bližnje, ali ta ljubav je uzajamna. Ne možemo očekivati da sve bude okrenuto prema nama a da mi sami nismo usmjereni na bližnjega. To se zove sebičnost u kojem sebe opet postavljamo kao idola.

Dok se čovjek bavi nekakvim vlastitim idolima, bilo religijske prirode, bilo u sebi, ne može razumjeti ljepotu niti doma Božjega (dakle susreta s Bogom u javnom bogoslužju) niti ljepotu djelovanja Božjega u vlastitom biću. Idoli nas sprječavaju da vidimo ljepotu čistoga služenja Bogu.

Zato je važno da svakodnevno molimo Boga da radikalno pročišćava naše motive, naše težnje za služenjem Bogu, našu dušu, naš Hram Duha Svetoga. Neka to radikalno čini u nama kako bismo uživali u ljepoti Doma Božjega.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti link

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.