Ljubav prema Bogu i bližnjemu milosni je dar Božji

Pripadnici izabranog naroda bili su vrlo ponosni na činjenicu da su bili dio naroda kojem je Gospodin dao zakone i uredbe koje su im služile u svakodnevnom životu, u međusobnim odnosima i u odnosu s Bogom. I sam Isus govori svojim učenicima da nije došao među nas kako bi ukinuo zakonske odredbe koje je Bog dao svome narodu, već ih je došao dopuniti. (Mt 5, 17) U židovskom narodu pismoznanci su bili ti članovi društva koji su bili učeni i poznavali su odredbe Zakona do detalja. Isus je često bio u raspravama s pismoznancima i farizejima osobito jer su njihove namjere u tim raspravama uglavnom bile usmjerene da Isusa uhvate u nekoj pogrešnoj riječi i kako bi ga na neki način diskreditirali. Pismoznanac koji pristupa Isusu iskreno postavlja jedno jednostavno pitanje o tome što Isus misli: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ (Mk 12, 28) Isusov odgovor kreće od onoga što taj pismoznanac dobro poznaje, od najvažnije odredbe Zakona koja glasi: „Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!“ (Mk 12, 29-30), odnosno kako kaže knjiga Ponovljenog zakona: „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6, 4-5) Koliko je Židovima ta odredba bila važna pokazuje činjenica da je to bila molitva svakog pravovjernog Židova koju je barem dva puta dnevno molio, ujutro i uvečer, a po nekim spisima i tri puta dnevno. Ta zapovijed iz Zakona jasno kaže kako je Bog jedan te da nema drugih Bogova baš kako kaže i prva zapovijed Božja: „Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.“ (Izl 20, 2-3)

Isus ne staje na ovome već drugom zapovijedi dopunjuje ovu prvu koju im je citirao iz Zakona. Ta druga zapovijed je zapovijed ljubavi prema bližnjemu: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“ (Mk 12, 31) Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu čine jedinstvenu ljubav i ako se samo dio te ljubavi odvoji ona postaje necjelovita i nedostatna. I Heidelberški katekizam uči nas prema Kristovim riječima da o tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci. (HK čl. 4) Prema tome, čovjek mora svu svoju ljudsku snagu usmjeriti prema Bogu jer tek ako je naš odnos s Bogom pun iskrene ljubavi moći ćemo se otvoriti i prema bližnjemu i ljubiti svoje bližnje. Tek tada postajemo ispunjeni u cijelosti. Životne brige i svakodnevne obveze mogu nas polako udaljavati od Boga i ako si svakodnevno ne dozivamo u svijest da je Bog taj koji nas beskonačno ljubi i da mi trebamo njega ljubiti koliko i same sebe vrlo lako možemo zalutati na našim putevima. Naravno, zbog svoje grješne prirode čovjek ne može savršeno održavati Božje zapovijedi i ne može ga ljubiti onako kako to Bog traži od čovjeka, ali zato Bog daje svoju milost da ga možemo spoznati i ljubiti. Ta naša grješnost dovela je do toga da je sam Bog sišao među nas, utjelovio se među nama, postao s nama jednak u svemu osim u grijehu kako bi otkupio naše grijehe i platio zadovoljštinu Bogu. Niti jedan čovjek koji je i sam grješnik ne može platiti zadovoljštinu za grijehe, ni svoje ni drugih. To može samo pravi i pravedan čovjek koji je moćniji od svih stvorenja, to jest, koji je ujedno istinski Bog. (HK čl. 15) Naš Gospodin Isus Krist, koji nam je bio dan da nas u potpunosti oslobodi i učini pravednima pred Bogom je taj pravi i pravedni čovjek, a istovremeno i pravi Bog. (HK čl. 18) Koliku ljubav Bog ima prema čovjeku pokazuje nam to što je Krist, sam Bog, prihvatio da bude mučen i ponižen te na koncu da bude raspet i ubijen na križu radi svakog od nas.

I mi se uvijek trebamo ugledati na ovog pismoznanca koji je pristupio Isusu sa tim jednostavnim pitanjem želeći da mu sam Bog kaže što je najvažnije u životu. Pismoznanac je jako dobro znao što piše u Zakonu Božjem i mnogi od nas jako dobro znaju što nam Riječ Božja kaže o tom što je najvažnije u životu. Svatko od nas treba iskrena i otvorena srca stati pred Boga i posvjedočiti jednako kao i pismoznanac: „Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.“ (Mk 12, 32-33) Doista, niti jedna žrtva ili vjerski čin nema nikakvog smisla ako nismo spoznali da je ljubav prema Bogu i bližnjemu osnova svih zakona, pravila, ceremonija, običaja i sl. Jedino iskren i otvoren čovjek može prihvatiti milost Božju da ovo spozna. Mnogi nažalost izjavljuju da pripadaju nekoj konfesiji, da su vjernici jer povremeno prisustvuju vjerskim događanjima, drže do običaja povezanih s vjerskim istinama, ali ljubav prema Bogu i bližnjemu je upitna u njima. Tu se uvijek postavlja ono pitanje: Tko je moj bližnji? Koga ja trebam ljubiti kao svog bližnjeg? Pa neću valjda onog tko me je uvrijedio, tko me je odbacio, tko je pripadnik druge vjerske zajednice, tko je pripadnik drugog naroda i sl. Da li bi Krist umro za nas da je ovako razmišljao? Da li bi podnio muku i smrt na križu za sve one koji su ga napadali, osporavali i vrijeđali dok je bio među nama? Da li bi podnio muku i smrt za nekog koga kao čovjek nikad nije sreo, upoznao ili vidio? Pitajmo se da li je Krist trebao podnijeti muku i smrt za mene jer ja nisam živio u vremenu kad je On bio među nama kao čovjek? Da li je Krist  trebao podnijeti muku i smrt za mene kad sam ga odbacio, zatajio, uvrijedio psovkom, kada sam ponizio ili uvrijedio drugog čovjeka? Jesam li ja bilo čime zaslužio da sam Bog pođe na križ za mene? Krist je to sve učinio samo zato što je Bog milostiv, milosrdan i pravedan i jedino je on mogao platiti sav naš dug.

Bog čovjeka beskonačno ljubi i uvijek mu pruža novu priliku, pruža mu svoju milost da ostane uz njega. Samo je na nama hoćemo li tu milost prihvatiti i svakodnevno biti s Gospodinom u ljubavi prema njemu i bližnjima. Svatko od nas treba uvijek imati na pameti da, kako nas Riječ Božja uči, trebamo biti budni jer ne znamo dana ni časa kada će nas Gospodin pozvati k sebi. Tada više nećemo imati prilike doći pred Gospodina i reći: „Evo odsad ću te ljubiti Gospodine, odsad ću ljubiti bližnje.“ Ako sada, dok imamo ovaj ljudski život, ljubimo Boga i bližnje moći ćemo ćuti Gospodinove riječi: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“ (Mk 12, 34)

Autor: Propovjednik Saša Maligec

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori