Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Prethodni članci:
Članak 6 – O novoj poslušnosti
Članak 10 – O Večeri Gospodnjoj
Članak 11 – O ISPOVIJEDI
Naše crkve naučavaju da privatno razrješenje treba ostati u crkvama. No, u ispovijedi grijeha nije potrebno nabrajanje svih grijeha jer to nije moguće sukladno psalmu: “Ali tko propuste svoje da zapazi.” (Ps 19, 12).
KRATKO RAZMATRANJE
Dva su članka Augsburške vjeroispovijesti koja nose isti naziv: čl. 11 i čl. 25. Ovaj članak je veoma kratak, dok je članak 25 opširniji. U Crkvi Svete Marije u Wittenbergu, prve protestantske crkve u svijetu oltar je oslikan prikazom krštenja, euharistije i ispovijedi. Naime, ovaj prikaz zapravo potvrđuje da je rana luteranska tradicija smatrala ispovijed trećim sakramentom. Zato je i u Augsburškom ispovijedanju odmah nakon članaka o krštenju i Večeri Gospodnjoj i članak o ispovijedi. Kasnije će luteranska kao i druge protestantske tradicije, svesti sakramente samo na dva: krštenje i Večeru Gospodnju.
Više o Crkvi Sv. Marije vidi u: ZNATE LI KOJA JE PRVA PROTESTANTSKA CRKVA U SVIJETU? – Crkva Sv. Marije u Wittenbergu
Ovaj članak ima za cilj da istakne važnost pojedinačne (privatne) ispovijedi grijeha pred služiteljem crkve te da ova praksa ostaje u Evangeličkim crkvama. U isto vrijeme, pozivajući se na citirani psalam, naglašava se nepotrebnost formalnog nabrajanja grijeha, odnosno formalne ispovijedi.
U evangeličkoj liturgijskoj praski, kao i u praski drugih tradicionalnih (konfesionalnih i liturgijskih) protestantskih crkava, ostalo je i razrješenje grijeha koje upućuje svećenik onima koji su se iskreno pokajali za svoje grijehe. To razrješenje je zapravo naviještaj oproštenja koje služitelj crkve, kao nedostojni sluga Gospodnji čini u ime Kristovo, navješćujući oproštenje koje Bog daje svim iskrenim pokajnicima. Razrješenje ili naviještaj oproštenja grijeha može se čuti na svakom redovitom bogoslužju nakon zajedničkog pokajničkog čina koji je sastavni dio kako dnevnih bogoslužja (Jutarnje i Večernje molitve) tako i euharistijskog bogoslužja.
Praksa privatne ispovijedi ostaje ali ne kao obveza već kao mogućnost.
Treba također reći da dušobrižnički razgovor nije isto što i ispovijed. U dušobrižničkom razgovoru osoba također može reći svoje grijehe i propuste te zatražiti savjet, što od dušobrižnika i dobiva. To je dakle razgovor. Ispovijed grijeha je molitva – čin pokajanja pred samim Bogom a služitelj crkve je tu da u ime Kristovo navijesti dobru vijest oproštenja svima onima koji iskreno dolaze pred Boga kao grješnici i pokajnici.
Služitelji koji čuju ispovijed ili su obavili dušobrižnički razgovor, vezani su ispovjednom tajnom.
Nastavit će se…
Tekst članka uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.
Naslovna fotografija: wikiwand.com
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.
Nastavit će se…
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.