»Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – govori Gospodin. Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Gospodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Gospodina!’ jer svi će me poznavati, i malo i veliko – govori Gospodin – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.« (Jr 31, 31-34)
Bogu je stalo do njegovog naroda. Izgubio je čovjeka kojega je stvorio za sebe, za vječnost. Čovjek je želio svoj život, neovisnost, svoj put. I sve to bez Boga. A takav je put za čovjeka zapravo katastrofa jer život bez Boga jest život bez smisla, bez nade, bez budućnosti, bez Života. Jer jedino povezani s izvorom života možemo imati život u punini.
I upravo zato što je želio da čovjek živi, kako nam to kaže Pismo, da Bog ne želi smrti nikome, uspostavljao je savez s čovjekom, ne bi li ga vratio k sebi. I što se događa? Bog uspostavlja savez a narod ga raskida, razvrgava kako nam to kaže prorok Jeremija. I ne samo da je čovjek okrenuo leđa Bogu na početku, nego i kada se Bog iznova okreće čovjeku, čovjek ga odbija.
Kako je ovdje slikovito Bog progovorio o onome što je učinio Božjem narodu kada ih je izveo iz Egipatskog ropstva. “Uzeo ih je za ruku”…. Poput roditelja koji svoje dijete uzme za ruku i vodi. I cijeli put do obećane zemlje jest povijest jednog predivnog Božjeg vodstva. No, to je i povijest ljudske pobune, nezahvalnosti, odustajanja, sumnje i razvrgavanja Saveza s Bogom. A Bog nije ravnopravan partner s čovjekom u tome savezu. On je Gospodar, suvereni vladar. A čovjek je ipak taj koji se usudi da Boga odbaci. A svako odbacivanje Boga odbacivanje je i vlastitog sebe jer bez Boga čovjek gubi sebe, i to za vječnost.
Bilo bi opravdano od Boga da odustane. Bog je suveren i zašto da trpi poniženje od svoga stvorenja? Koliko puta je čovjek iznevjerio Boga? Koliko smo mi to puta učinili? A Bog ne odustaje. On i dalje ljubi izgubljene, traga za njima i poziva ih da mu se vrate. Cijeli Stari Zavjet je povijest Božjega djelovanja, uspostavljanja saveza, pozivanja naroda na povratak k njemu, slanja proroka i drugih Božjih glasnika da naviještaju Božju riječ.
No, na kraju Bog šalje i svoga Sina. Toliko mu je stalo do čovjek da daje najviše što ima. U Kristu, Bog ne daje dio sebe već potpunog sebe, samog sebe. I po Kristu uspostavlja Novi savez, odnosno dovršetak saveza koji je Bog već uspostavljao sa svojim narodom. Krist je najveličanstvenija potvrda Božje ljubavi i dokaz da Bog nikada ne odustaje od svoga stvorenja.
Krist dolazi učiniti novoga čovjeka od nas. Zakone koje je dao ranije, sada upisuje u srca novorođenih ljudi. Krist u nama, po novome savezu stvara one koji žive posvećenim životom i u kojima Zakon postaje Zakon srca. Imamo i dalje Božju riječ i u njoj čitamo što jest Božja volja za nas, ali isto tako, po Duhu Svetome Bog nam usađuje u srce što je dobro a što nije. I svi mi to kao kršćani znamo iz iskustva. Kada Bog govori našem srcu, to je snažno i jasno.
Spoznaja Gospodina postat će stvarnost u Crkvi Njegovoj. Naravno, I dalje trebamo drugima naviještati Božju riječ, ali Crkva Njegova ga spoznaje. A kako ga spoznaje? Po Njegovoj riječi i po njegovoj objavi našem biću.
No spoznaja Boga događa se na najveličanstveniji način po oproštenju. U korizmenom vremenu o oproštenju često promišljamo. No, nema oproštenja bez pokajanja. A kada Gospodin prašta, onda ga spoznajemo kao Boga ljubavi, Boga milosrdnoga, Boga praštanja. Bog nam je najbliži u pokajanju i oproštenju. Najveličanstveniji susret Boga i čovjeka je u pokajanju i oproštenju. O tome svjedoči David u 51 psalmu.
I kada Bog prašta, on se grijeha više ne spominje. Nije poput čovjeka. Pokajanje ne stavlja grijeh pod tepih. Pokajanje i oproštenje briše grijeh. Bog ga baca u more zaborava.
Mi, kao ljudi volimo razmatrati, raznositi i komentirati tuđe grijehe. Uvijek je to lakše s grijesima drugih. Tko od nas želi da svi znaju sve o nama, o onim najsitnijim detaljima našega srca, naših misli? Bog sve zna o nama. Molimo smo na početku Bogoslužja: „Pred tobom su sva srca otvorena, sve želje znane i sve tajne otkrivene…“ Sve zna a spreman je oprostiti i ne spominjati. Ako Bog to čini s našim grijesima, mi nemamo prava činiti drugačije prema drugima.
Imamo divnoga Boga koji nas ljubi, koji nam se ispruža, koji ne odustaje od nas i koji nas spašava. Njemu neka je hvala i slava za sve! Amen!
Autor: Biskup Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.