Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Prethodni članci:
Članak 6 – O novoj poslušnosti
Članak 10 – O Večeri Gospodnjoj
Članak 13 – O UPOTREBI SAKRAMENATA
Naše crkve naučavaju da su sakramenti utemeljeni ne samo da budu ljudima znaci vjere već posebno da budu znakovi i svjedočanstva Božje volje za nas, namijenjeni da probude i potvrde vjeru u onima koji ih upotrebljavaju. Stoga sakramenti trebaju biti tako korišteni da vjera koja vjeruje obećanjima koja su iznesena i ponuđena bude posvećena.
Naše crkve osuđuju one koji uče da sakramenti opravdavaju vanjskim činom i koje ne naučavaju da je vjera, koja vjeruje da su grijesi oprošteni, nužna pri primanju sakramenata.
KRATKO RAZMATRANJE
O sakramentima se već govorilo u razmatranju članaka devet i deset gdje smo razmatrali dva sakramenta koje Crkve proizašle iz reformacije priznaju za sakramente. U ovome članku se Augsburško vjeroispovijedanje s jedne strane suprotstavlja Zwinglijevom poimanju sakramenata kao običnim znacima te rimokatoličkom poimanju ex opere operato.
Zwinglijevo učenje danas uglavnom prakticiraju tzv. slobodne crkve, ili kako same sebe u Hrvatskoj nazivaju, Crkve reformacijske baštine (Baptisti, Pentekostalci i sl.). Za njih su sakramenti, koje uglavnom nazivaju crkvenim obredima, samo “znaci priznanja vjere”. Zato se u takvim krugovima obezvrjeđuje krštenje djece kao bezvrijedno te se insistira na ponovnom krštenju koje će biti temeljeno na “priznanju vjere”. Isto tako, euharistija, odnosno Večera Gospodnja je u takvim zajednicama, uglavnom komemorativne naravi. Iako ovakve zajednice često za sebe znaju tvrditi da su protestanti, njihovo učenje o sakramentima samo kao “znacima priznanja vjere”, nije reformacijsko učenje.
Sakramenti dakle nisu samo znak čovjekove vjernosti Bogu već i potvrdu Božje naklonosti čovjeku.
Sakramenti su puno više od znakova vjere. Oni su nam dati da budu ” znakovi i svjedočanstva Božje volje za nas, namijenjeni da probude i potvrde vjeru u onima koji ih upotrebljavaju“. To znači da su oni neizostavni dio duhovnog života kršćanina. Dok se krštenje udjeljuje jednom i jest neponovljivi sakrament, dotle je euharistija ustanovljena kao redoviti sakrament konkretne kršćanske zajednice. Prva se crkva okupljala redovito na slušanje riječi i lomljenje kruha, a takva je praksa danas u većini tradicionalnih protestantskih crkava.
Vjera je neizostavni element kojim vjernik pristupa sakramentima. Suprotno ovakvom shvaćanju jest rimokatoličko razumijevanje “ex opere operato” (Samim izvršenim činom). Takvo je učenje definirano na Tridentskom koncilu, formulirano na sljedeći način: “Ako tko kaže da se milost ne dobija ex opere operato već da je vjera u božansko obećanje dovoljna da se dobije milost, neka bude proklet”.
Ono što je naglasila luteranska reformacija, kao i reformirana i anglikanska, pripisuje djelotvornosti sakramenta Božjoj riječi (Otuda je sakrament i Riječ znak prave Crkve).
Više o učenju o sakramentima vidi:
Nastavit će se…
Tekst članka uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.
Nastavit će se…
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.