Augsburško vjeroispovijedanje – O CRKVENOM REDU (članak 14)

Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.

Prethodni članci:

Članak 1 – O Bogu

Članak 2 – O prvotnom grijehu

Članak 3 – O Sinu Božjem

Članak 4 – O opravdanju

Članak 5 – O službi crkve

Članak 6 – O novoj poslušnosti

Članak 7 – O Crkvi

Članak 8 – Što je Crkva?

Članak 9 – O krštenju

Članak 10 – O Večeri Gospodnjoj

Članak 11 – O Ispovijedi

Članak 12 – O pokajanju

Članak 13 – O upotrebi sakramenata

Članak 14 – O CRKVENOM REDU

Naše crkve naučavaju da nitko ne bi trebao javno propovijedati u crkvi ili dijeliti sakramente, osim ako je ispravno za to pozvan.

KRATKO RAZMATRANJE

Članak 14 povezan je s člancima od 5. do 8. kao i s člancima 15. i 28. Kao što smo ranije naglasili, reformatori su naglasili da je Crkva tamo gdje se ispravno naučava Božja riječ i valjano dijele sakramenti. Da bi netko propovijedao i dijelio sakramente (krštavao i administrirao Večerom Gospodnjom), mora za ovu službu biti ispravno pozvan i postavljen.

Da bi netko bio duhovni službenik crkve, nije dovoljno da ima unutarnji poziv, dakle poziv od Boga, iako je on početna točka za daljnju službu. Potreban je i izvanjski poziv, odnosno prepoznavanje poziva od konkretne kršćanske zajednice u kojoj pozvani želi služiti. U tome smislu, pozvani se podlaže i konkretnom duhovnom autoritetu.

Pozvani od Boga spremni su i za pouku, dakle duhovnu i akademsku pripremu za službu (školovanje). Onaj tko želi poučavati, mora biti spreman i sposoban za proučavanje. Tijekom takve priprave, duhovni autoriteti dodatno prate kandidata, ocjenjujući njegove akademske, pastoralne, duhovne, moralne i druge sposobnosti koje su važne za službu.

Nakon što su ispunjeni prethodni kriteriji, kršćanska Crkva rukopolaže kandidate za konkretnu službu. Reformacija nije prihvatila službu rukopolaganja (ordinacije ili zaređenja) kao sakrament, no naglasila je važnost ovoga čina bez koje nema valjano postavljanih služitelja crkve.

Tradicionalne protestantske crkve se razlikuju i po shvaćanju crkvenoga ustrojstva. Neke su zadržale episkopalno ustrojstvo, zadržavajući i nauk o apostolskoj sukcesiji (skandinavske luteranske crkve, anglikanska crkva i sl.), dok su neke naglasile prezbiterijalni model crkvenoga upravljanja (Reformirane crkve). No, služba rukopolaganja za službe, bez obzira na razumijevanje crkvenoga ustrojstva, ostaje važan obred crkve.

Slično govori i reformirani dokument Drugo helvetsko vjeroispovijedanje u 18. poglavlju:

Nadalje, nitko ne smije uzurpirati čast crkvene službe, odnosno posezati za njom podmićivanjem ili prijevarom, ili po svome osobnom izboru. Neka službenici Crkve budu pozvani, izabrani zakonitim i crkvenim izborima, drugim riječima, neka budu pozorno izabrani od Crkve ili od predstavnika (delegata) Crkve u tu svrhu ispravnim redom, bez buke, razdora i rivalstva. Ne može bilo tko biti izabran, nego samo sposobni ljudi koji su se istakli svetom i pravom naukom, pobožnim govorništvom, jednostavnom mudrošću, skromnošću i časnim ugledom, sukladnim apostolskom pravilu kako je apostol Pavao pisao u 1. Tim 3. i Titu 1.
Starješine moraju izabrane zarediti javnom molitvom i polaganjem ruku. Zato odbacujemo sve koji su se sami postavili, a nisu izabrani, poslani niti zaređeni: Jer odbacujemo neprikladne svećenike i sve one koji nemaju sve potrebite pastoralne darove. Istovremeno priznajemo da je bezopasna jednostavnost nekih pastora iz prve Crkve donijela mnoge blagodati Crkvi, više od darovitijih, uglađenih i pedantnih, ali malo previsokih odgovornosti drugih. Stoga danas ne odbacujemo ni iskrenost, ali ne priznajemo neupućenu jednostavnost nekih.

U današnje vrijeme poplave samozvanih propovjednika koji koriste modernu tehnologiju da propovijedaju putem interneta, dobro je podsjetiti se što su doista reformatori naučavali o onima koji služe Crkvi riječju i sakramentima.

Nastavit će se…

Tekst članka uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori