Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. Marko 10, 46-52

Isus na svome putu prema Jeruzalemu u kojem ga čekaju muka i smrt susreće razne ljude i nalazi se u mnogim teškim životnim situacijama onih koji mu prilaze i traže njegovu pomoć. Susrete sa slijepcima Isus je već imao i o tome čitamo na više mjesta u Evanđeljima. Međutim, ovaj susret ima jednu svoju posebnu dimenziju. Isus s učenicima i silnim mnoštvom izlazi iz Jerihona i kreće put Jeruzalema i na tome putu uz cestu dolazi do slijepog prosjaka Bartimeja. Možemo samo zamisliti kakav je to bio prizor u kojem se nalazi Isus: glasan razgovor mnoštva, buka, prašina od puta, vrućina. U svom tom metežu, uz put sjedi slijepi prosjak, slika krajnje bijede i osobe s margine društva koja želi saznati tko to dolazi. Kad mu drugi rekoše da dolazi Isus on počinje vikati kako bi ga Isus čuo. On zna nešto što očito još ne znaju ni učenici najbliži Isusu. On zna tko je zapravo Isus. Ono što je čuo od drugih o Isusu bilo mu je dovoljno da ima vjere i da je Isus taj koji mu može dati ono što mu najviše treba u životu, da vidi svijet oko sebe. Bartimej prepoznaje Isusa kao Mesiju. On zna da Isus, Mesija, ima vlast i moć liječiti. Ozdravljenje je ono što Bartimej želi. Bogati mladić (Mk 10,17-22) želio je vječni život, apostoli Jakov i Ivan željeli su slavu i prva mjesta uz Isusa (Mk 10, 35-40), ali ovaj čovjek, slijep i smješten uz prašnjavu cestu želi samo milost od Isusa (Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!). On čak ni ne govori što traži od Isusa sve dok mu Isus ne postavi jasno pitanje. Bartimej zna da ne može riješiti vlastiti problem, ali zna da prosjačenje zadovoljava samo površne potrebe njegova siromaštva. Ne rješava temeljni uzrok tog siromaštva, a to je njegova sljepoća. On zna da mu je potrebna stvarna promjena. Jedino što stoji između Bartimeja i Isusove iscjeliteljske moći jesu učenici i mnoštvo koje je išlo uz Isusa. Ljudi koji se okupljaju oko Isusa obeshrabruju Bartimeja u svojoj namjeri da dođe do Isusa. Najbliži Isusovi sljedbenici govore Bartimeju da šuti, da ostavi Isusa na miru (Mnogi ga ušutkivahu…). Isti ljudi koji žele biti najbliži Isusu, nažalost isti su oni ljudi koji druge drže podalje od njega. Ne žele da ga gnjavi nekakav bučni, dosadni slijepac koji samo stvara prometnu gužvu na cesti. Uglavnom, učenici ne žele razmišljati o odustajanju od vlastitog mjesta u blizini Gospodina kako bi mu se netko drugi približio. Postavimo si i mi pitanje: jesmo li i mi nekad takvi da drugima priječimo put do Isusa? Jesmo li možda oni koji se postavljaju prema dugima kako smo bolji u vjeri od drugih, bolji u vršenju vjerskih dužnosti i da smo zato bliži Isusu? Je li možda takav naš stav druge udaljio od Boga? Nismo li možda i mi ponekad slijepi i ne vidimo što se događa oko nas i možda ne vidimo nekog Bartimeja u našoj blizini koji treba našu pomoć? Kad su učenici ušutkavali Bartimeja, on je još jače vikao. Njegova vjera je nepokolebljiva i zna da je ovo jedina prilika da dođe pred Isusa koji je jedini koji mu može dati potrebnu milost i zdravlje. Ako sada ne dođe do Isusa zna da će ostati slijepi prosjak do kraja života, a koji u tom slučaju više nema nikakvog smisla i nade.

Ali što Isus čini? Isus zastaje i gleda dalje od mnoštva koje se gura oko njega i pravi mjesta za još jednoga. Isus nalazi vremena zaustaviti se pred jednom ljudskom bijedom i tom bijednom čovjeku želi dati nadu. Kaže svojim učenicima: „Pozovite ga.“ Ovi učenici, koji sebe vide kao Isusove najodanije sljedbenike, koji su tražili da im dopusti da sjednu kraj njega u slavi, ova nekolicina vjernih koji su maloprije ušutkavali Bartimeja – odjednom se moraju ponašati drugačije. Kad Isus kaže: „Pozovite ga.“, on podsjeća učenike da slijediti Isusa znači pozvati druge da ga slijede. To znači poželjeti dobrodošlicu drugima u zajednicu. To znači napraviti mjesta za nekoga tko je bio izvan zajednice i pozvati tu osobu da postane dio nas, dio Crkve. Učenici su shvatili što Isus traži od njih, da pozovu još jednog sljedbenika. Tada ga oni počinju hrabriti da se odazove Isusovom pozivu (Ustani, zove te.).

Kad Bartimej sazna da ga Isus zove, zbaci svoj ogrtač koji mu je služio za sve: i za spavanje, i milodare i milostinju, i zaštitu od sunca i nevremena i požuri prema Isusu. Nema više nikakve zapreke. Neprocjenjiv trenutak za snažnu životnu vjeru i trenutak koji je Bartimej dugo čekao. Isus postavlja Bartimeju jednostavno, ali važno pitanje: “Što želiš da učinim za tebe?” Ono što ga čini važnim jest činjenica da je Isus postavio isto pitanje apostolima Jakovu i Ivanu, na što su oni tražili da mogu sjesti s njegove desne i lijeve strane u kraljevstvu. Jakov i Ivan povlače Isusa u stranu da ih drugi ne čuju kako traže počasna mjesta, ali slijepi prosjak Bartimej glasno viče za milost i nije ga briga tko čuje njegov vapaj. Važno je da ga Isus čuje. Na Isusovo pitanje Bartimej jasno odgovara: „Učitelju moj, da progledam.” Nazivanje Isusa ‘Mojim učiteljem’ (Rabbuni) pokazuje Bartimejevu poniznost. On se podvrgava Isusovoj vlasti. Njegov zahtjev je jednostavan. Želi povratak vida. Ono najvažnije je da nikada nije vidio Isusa, a sam Isus sada stoji pred njim koji mu može vratiti vid i omogućiti mu da ga vidi.

Na koje smo načine mi “slijepi” u svom životu? Kako nas nekad naše misli o tome tko pripada pojedinoj crkvi, društvu, narodu sprječavaju da oko sebe vidimo Bartimeje, slabe ljude na marginama koji žele biti ozdravljeni Božjim milosrđem? Kako možemo poboljšati svoj vid da počnemo gledati kao što vidi Isus? Jesmo li spremni na susret s Isusom i kako ćemo odgovoriti kada nas Isus pozove i pita što želimo da učini za nas? Jesmo li dovoljno hrabri i ponizni da kažemo: “Gospodine, daj mi da progledam?” Daj nam Gospodine da vidimo tvojim očima i da u svakom našem bližnjem vidimo Bartimeja kojeg trebamo dovesti tebi, ali ne silom i ucjenama već ljubavlju.

Isus ne mora dirati Bartimeja ili pljuvati po prljavštini da bi napravio blato. On samo izgovara svoju riječ, a Bartimej je ozdravio. Jedini drugi put kada je Isus rekao: “Tvoja te vjera ozdravila” bio je ženi koja je krvarila dvanaest godina. Poput Bartimeja, bila je odlučna u osobnom kontaktu s Isusom dok je on prolazio s mnoštvom. Isus mu kaže da ‘ide’ baš kao što je rekao i drugima koji su primili čuda ozdravljenja da odu. Ali ovaj put, onaj kome je rečeno da ide ne odlazi već slijedi Isusa na putu. Njegova vjera ga je izliječila, ali i pokazala kojim putem ići dalje kroz život.

Bartimej od situacije da „sjedi pokraj ceste“ dolazi do toga da „slijedi Isusa na cesti“. Pridružuje se ostalima koji slijede Isusa u Jeruzalem, a to znači slijediti ga do križa. Ipak u mnoštvu ima mjesta za još jednog učenika. Učenici su možda držali druge podalje od Isusa u svojim nastojanjima da mu se što više približe, ali Isus uvijek pozdravlja svakog tko se želi iz temelja promijeniti. Nije važan položaj časti s Kristove desne ili lijeve strane, već je važan naš položaj u podnožju Kristova križa. U podnožju križa ima dosta mjesta za sve one koji slijede i vjeruju u Krista. Učenici su htjeli zaštititi svoje povlašteno mjesto uz Isusa, ali Isus otvara svoje ruke svima koji vjeruju u njega i koji će se u njega pouzdati. Što god nas je spriječilo da dođemo k Isusu, trebamo to baciti na stranu baš kao što je Bartimej odbacio svoj ogrtač. Ima mjesta za sve nas u Isusovoj blizini. Sve što nas je sprječavalo da poželimo dobrodošlicu drugima da nam se pridruže na putu s Isusom treba odbaciti. Trebamo odbaciti svoju potrebu da budemo prvi, tako da možemo služiti svima kako to Isus traži od nas, a za nas će i dalje biti mjesta uz Krista, bez obzira koliko ih pozovemo u Kristovu prisutnost.

Isus je svojom riječju otvorio oči ovome čovjeku koji je vjerovao i on sad može jasno vidjeti Isusa i može ga slijediti. I mi smo pozvani slušati Riječ Božju koja nam može otvoriti oči jer smo ponekad slijepi za one koji su pokraj nas, za one koji su u potrebi, koji su slabi, koji su drugačiji od nas. Kako bi i nas Gospodin pozvao da nam postavi pitanje: „Što želiš da učinim za tebe?“, moramo moliti Gospodina za milost vjere i da ona u nama bude kao kod Bartimeja. U današnjem svijetu okruženi smo mnoštvom informacija koje dobivamo kroz moderne tehnologije i često su nam oči zatvorene te ne vidimo svijet onim pravim očima. Ne vidimo bistrim i zdravim očima ono što nam kaže Riječ Božja jer često ne živimo po njoj i nažalost mnogi Bibliju ne gledaju na način da je tu zapisana Riječ Božja već kao običnu knjigu. Ne vidimo one u društvu kojima treba naša pomoć, topla riječ, prijateljski stisak ruke, zagrljaj. Ne vidimo Božju prisutnost i dobrotu u svakome koji je drugačiji od nas, pa makar on potpuno drugačije gledao na svijet. Gospodin je pozivao u svoju blizinu ljude raznih staleža i društvenog ugleda i nikada nikome nije rekao da ga ne želi kraj sebe. Ugledajmo se u Isusa i gledajmo njegovim očima na svijet oko nas jer jedino tako možemo reći da smo Isusovi učenici. Da bismo to mogli moramo doći pred Isusa, poniziti se kao Bartimej i reći mu: „Učitelju moj, daj mi da progledam“ i onda poći za Isusom.

Autor: Saša Maligec

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.