Dragi u Kristu!
Ove godine obilježavamo 504. godinu reformacije odnosno događaj kada je Martin Luther 31. listopada 1517. godine pribio svojih 95 teza na vrata wittenberške dvorske crkve. Događaji koji su nakon toga uslijedili, dali su novo lice sveopćoj Crkvi. Dogodio se nažalost raskol u Zapadnom dijelu već u 11. stoljeću podijeljene Crkve na Zapadnu i Istočnu, odnosno Katoličku i Pravoslavnu. No, ni taj raniji raskol nije bio prvi. Još u 4. stoljeću dogodili su se prvi značajniji raskoli među Istočnim crkvama uzrokovani shvaćanjem Kristove naravi.
Reformacija je vrlo rano došla i na prostor današnje Hrvatske. U našoj Protestantskoj reformiranoj župi Tordinci ove godine obilježavamo 470. obljetnicu prve protestantske sinode koja se u Tordincima održala 17. svibnja 1551. godine. To je ujedno i prvi pisani spomen ove najstarije hrvatske protestantske župe. Dakako da je župa djelovala barem desetak godina i prije ove Sinode. Nju je, kao i mnoge druge protestantske župe na prostoru Slavonije i Baranje osnovao reformator Mihael Starin koji je na ovome prostoru u desetak godina organizirao oko 120 župa. Od njih svega 20-ak, većinom etničke mađarske župe, opstale su u kontinuitetu do današnjeg dana. Najznačajnije od njih su dakle jedina hrvatska župa koja djeluje od samog vremena reformacije – župa Tordinci, župa u Lugu gdje je i 16-om stoljeću stolovao kao biskup Mihael Starin i njegov nasljednik, Segedi Kiš Ištvan, zatim župa Kneževi Vinogradi gdje je 1576. godine održana prva reformirana (reformatska) sinoda i konstituirajuća sinoda većine današnjih nacionalnih Mađarskih crkava. U župi Zmajevac djelovala je prvo reformirano teološko učilište na ovim prostorima.
No, značajna povijest reformacije na ovim prostorima obvezuje nas i za budućnost. Ecclesia reformata, semper reformanda – Reformirana ckrva se uvijek treba reformirani, naglasili su reformatori. Zato je važno razmotriti što nama danas znači da smo protestantski odnosno reformirani kršćani.
Biti protestant nije buntovnik, kako se često ovaj termin razumije. Ovaj naziv, kako su nam ga drugi nametnuli (i sam naziv kršćanin dolazi od onih koji su se htjeli narugati s Kristovim sljedbenicima) dolazi iz latinskog jezika a jednostavno znači svjedočiti za (pro – testare). Biti protestant dakle znači svjedočiti za istinu:
Istinu o Bogu i čovjeku. Calvin je u svojem najznačajnijem djelu Institucije kršćanske religije naglasio da su ove dvije istine važne za cjelokupno shvaćanje kršćanstva. Kada shvatimo da je Bog svet, suveren a čovjek pobunjenik protiv Boga, grješnik, onda jedino što čovjek može učiniti jest pasti pred svetim Bogom, priznati svoju bijedu i zavapiti: Gospodine Isuse, smiluj se meni grješniku.
Istinu o Kristu. On je jedini most, jedini put između Boga i čovjeka. On je svojom vlastitom žrtvom umilostivio nebeskog Oca, omogućio nam da se vjerom u njegovu otkupljujuću žrtvu možemo opravdati i samo njegovom milošću možemo spasiti: Sola Fide, Sola Gracia – Samo vjera, Samo milost.
Istinu o Božjoj riječi. Ona je za nas konačni autoritet po svim pitanjima vjere i kršćanskog života. Često se krivo razumije kako protestanti odbacuju kršćansku tradiciju. Mi danas ne bismo vjerovali u Trojstvo, u dvije Kristove naravi, pa niti imali Bibliju, da ne prihvaćmo rane koncile i teološke definicije rane Crkve. Kada kažemo Samo Pismo (Sola Scriptura) pod time podrazumijevamo da je Biblija konačni autoritet i mjerilo svih drugih sekundarnih izvora Crkve.
Isitnu o Božjoj suverenosti. Soli Deo Gloria (Sva slava pripada Bogu) – Sve je u Božjim rukama, pod Njegovom kontrolom. Zato i ove nove okolnosti u kojima smo se kao čovječanstvo našli nisu izvan Božje kontrole. Naš najsigurniji hod u ovozemaljskom životu jest hod s Kristom. Naš krajnji cilj, kako kaže Westminstersko vjeroispovijedanje je da proslavljamo Boga i da se u potpunosti zauvijek radujemo u Njemu.
Svatko od nas, bez obzira kojoj kršćanskoj denominaciji pripadao, pozvani smo svjedočiti svoju vjeru u svim okolnostima. Biti svjedok istine više je od deklarativnog. Naša djela su puno glasnija od naših riječi. O tome nas Isus poučava kada kaže da će nas ljudi po ljubavi prepoznati i da drugi trebaju vidjeti naša dobra djela kako bi proslavili nebeskog Oca.
Biti reformiran znači biti obnovljen snagom Duha Božjega u novoga čovjeka u Kristu. Krist je došao nanovo nas roditi, učiniti nas novim stvorenjima. To treba biti naša prepoznatljivost u svijetu u kojem živimo, da svojim djelima koji su plod tog obnovljenog života svjedočimo naš kršćanski identitet.
Naša je vjera prvenstveno kršćanska. Djelimo zajedničku vjeru u temeljne kršćanske istine s drugim kršćanskim Crkvama. Naše je uvjerenje da smo svi zajedno dio jedne sveopće i apostolske crkve, koja istina i nažalost djeluje razjedinjena, ali da kršćane ipak spaja vjera u Krista raspetoga i uskrsluga kao i sakrament krštenja.
A svi mi kršćani pozvani smo raditi na našem jedinstvu jer jedino ćemo tako biti autentični svjedoci Kristovi u svijetu u kojem živimo. Naša organizacijska razjedinjenost ne smije biti povod za razjedinjenost u zajedničkoj nam poruci svijetu.
Čestitam Dan reformacije svim pripadnicima crkava reformacije.
Soli Deo Gloria!
Biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH
dr.sc. Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti link
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.