Krštenje, put ka otvorenom nebu

Nakon proroka Malahije Bog je prestao slati proroke ljudima i uslijedilo je oko 400 godina “Božje šutnje” sve do vremena Ivana Krstitelja i Isusa Krista. Nebo je na neki način bilo zatvoreno za čovjeka. 400 godina nebo nije bilo otvoreno djeci Izraela na način na koji je to bilo u različitim vremenima u njihovoj prošlosti kada im je Bog govorio preko svojih proroka. Zbog svih okolnosti tadašnjeg vremena moral naroda je bio vrlo nizak jer nisu znali kada će životu pod rimskom vlašću doći kraj. Zato „narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ (Lk 3,15)

Ivan Krstitelj javno je djelovao i tim svojim javnim nastupima izazivao je tadašnju židovsku javnost. Mišljenje javnosti da je Ivan možda Krist nastalo je upravo zbog njegovog gorljivog načina propovijedanja, ukazivanja na ono što je loše u društvu i ukazivanja na grijeh svih koji su se smatrali pravovjernima. Ivan je bio jednostavan čovjek iz pustinje koji je nosio devinu dlaku i jeo skakavce (Mt 3, 4), koji je hrabro pozivao ljude iz svih slojeva na pokajanje, koji je osporavao autoritet i učenja vjerskih vođa, pa čak, je neustrašivo govorio istinu o grijehu moćnom kralju Herodu i zbog toga je bačen u zatvor, a kasnije je te svoje riječi platio ovozemaljskim životom. Baš kao što su moćnici kroz povijest uvijek radili s hrabrim i revolucionarnim vođama, i ljudi tadašnjeg vremena bili su u iskušenju da od Ivana naprave više nego što jest. Zato su se oni u svojim srcima pitali je li Ivan možda Krist, Spasitelj kojeg su čekali, čeznuli, nadali se. Ivan je tu bio izložen iskušenju da padne u oholost. On je odolio toj kušnji „on prizna; ne zanijeka, nego prizna: “Ja nisam Krist.“ (Iv 1,20) „Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!“ (Iv 1,23)

Sljedeći primjer Ivana Krstitelja važno je svakom od nas u povjerenoj službi uvijek biti ponizan i držati svoj ponos pod kontrolom. Da nikada o sebi ne mislimo više nego što bismo trebali. Najbolji način za to je usmjeriti ljude na Krista. Ne samo da skrenemo pogled sa sebe i svojih postignuća i svega što smo učinili, i da skrenemo pogled na Isusa, već da navedemo ljude da gledaju mimo nas i da upere svoje oči na Isusa. To je ono što Ivan čini. Ivan je znao što treba činiti, znao je koje su granice njegove službe, i radio je te stvari i ništa drugo. Ivanov posao bio je propovijedati i krstiti, pripremati i ukazivati. Ivan je propovijedao ljudima da se pokaju za svoje grijehe i krstio ih je za oproštenje njihovih grijeha. Sada je ovo bilo nešto novo. U Starom Zavjetu, ako je čovjek htio oprost, morao je žrtvovati životinju. Ivan je propovijedao nešto novo i drugačije. Ne krv, ne žrtvena smrt, ne nešto učinjeno u Hramu nego obraćenje, pokajanje i krštenje. Ivanova služba bila je svojevrsni most između Starog i Novog zavjeta. Uputio je ljude dalje od žrtvenih životinja na žrtvenog Jaganjca Božjeg koji će jednom zauvijek odnijeti grijehe svijeta. (Iv 1,29) Zato im Ivan svima reče: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ (Lk, 3,16)

Ivan jasno daje do znanja da se njegova služba ne odnosi na njega, već na jačeg od njega. Grješnici su dolazili Ivanu da se krste kako bi se pripremili za susret s Isusom. A onda je došao taj dan kada je Isus stao pred Ivana u vodi Jordana. Luka to ne bilježi, ali Matej nam kaže da se Ivan u početku protivio, rekavši da Isus njega treba krstiti – a ne obrnuto. (Mt 3,14) To bismo i mi pomislili, zar ne? Veći treba krstiti manjeg; bezgrešni i savršeni treba krstiti grješnika. Ali Isus nije došao poslušati naš osjećaj onog što dolikuje. Došao je poslušati volju svoga Oca. Nasuprot Ivanovim prigovorima, Isus je rekao: „ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ (Mt 3,15) Taj je redak ključ za razumijevanje Isusova krštenja. Bilo je potrebno ispuniti svu pravednost. Bilo je potrebno da se Isus natopi vodom grešničkog krštenja i da se s njime postupa kao s nekim tko ima grijehe koje treba oprostiti jer je morao postati jedno s nama, sa svim čovječanstvom – preuzimajući i naš grijeh. Okupao se u našoj prljavoj vodi jer nije nosio samo naše grijehe: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2 Kor 5,21)

„Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus.“ (Lk 3,21) Prilikom krštenja, Isus je molio i, “rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Lk 3,21-22)

Bog je pred Isusov dolazak puno govorio čovjeku:

  • poslao je anđela Gabrijela da govori Zahariji o rođenju proroka Ivana Krstitelja,
  • poslao je anđela Gabrijela da navijesti Mariji o rođenju Isusa Krista,
  • poslao je anđela Josipu da pripremi Josipa za dolazak Krista,
  • poslao je anđele da navijeste Isusa pastirima,
  • poslao je anđela da upozori mudrace na opasnosti kralja Heroda,
  • Bog je Isusu pripremio put s Riječju danom proroku Ivanu Krstitelju.

Danas, u trenutku Isusova krštenja, Bog Otac ponovo govori i kaže Isusu: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Lk 3,22) U ovom trenutku nema sumnje da li je nebo zatvoreno ili otvoreno. Otvoreno je zbog Isusa i Njegovog krštenja toga dana, ali nebo je od tada otvoreno i svima nama. Sinu se u molitvi otvorilo nebo; Nebo se otvorilo za Duha Svetoga koji silazi; Nebesa su bila otvorena dok je Otac govorio. Ovdje se sve mijenja. Javno se Božja Riječ ponovno izgovara ljudima i to ne samo od proroka Ivana nego od Isusa, Sina Božjeg. Ovo javno govorenje o Božjoj Riječi počinje svoj novi put od Isusa do onih koje je on sam odabrao, učenika – apostola pa sve do onih koje je poslao da propovijedaju i dijele sakramente umjesto njega i po Njegovoj zapovijedi sve do današnjih dana.

Isus se molio svome nebeskom Ocu i uči nas da i mi činimo isto u molitvi. Da to činimo s povjerenjem da će nam molitva biti uslišana jer nam je nebo otvoreno. On nas uči da možemo slobodno pristupiti Bogu Ocu kao jedno od Njegove djece i da nam osim Krista ne treba nikakav drugi posrednik u tome.

Isusovo krštenje u rijeci Jordanu treba nam svima biti poticaj da promišljamo i o svom krštenju i tome što nam ono znači. Krštenjem je Isus zauzeo naše mjesto – preuzeo je na sebe naš grijeh, našu krivnju, našu kaznu i našu smrt. Kad smo bili kršteni, kršteni smo u njegov život, njegovu smrt, njegovo uskrsnuće. (Rim 6, 1-7) Apostol Pavao opisuje što Bog čini za grješnike poput nas kroz krštenje: „kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.“ (Tit 3, 4-7)

U početcima Crkve, nije bilo toliko razjedinjenosti u kršćanskom svijetu kao danas. Naravno da je bilo razlika među pojedinim pogledima, nasljeđima, tradicijama, narodima, ali neke središnje stvari svima su bile zajedničke. Jedna od njih je bila krštenje. Tijekom razvoja kršćanstva kroz povijest, nastanka pojedinih crkvi i kršćanskih zajednica došlo je i do značajnog razlaza u tumačenju ovog važnog sakramenta. Često danas krštenje postaje predmetom rasprava, pa čak i razdora o tome tko valjano i ispravno krsti. Je li krštenje u jednoj crkvi valjano i priznato u drugim crkvama? Treba li krštavati samo odrasle i vjerujuće ili treba krstiti i malu djecu? Treba li krstiti uranjanjem ili polijevanjem? Različiti su danas pogledi na taj sakrament odnosno čin. Često se zanemaruje jednostavna Isusova zapovijed koja u sebi nema puno formalnosti: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19-20) Često se zaboravljaju i riječi apostola Pavla: „Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ (Ef 4, 4-6).

Evo što poznati teolog M.Green kaže o krštenju: „Dok se mi okrećemo u zbunjenosti suvremeno djelomičnih odgovora tražeći ih u Novom zavjetu, evidentne su tri niti kršćanskih početaka. Krštenje je trebalo označavati sve tri. Postoji ljudska strana, pokajanje i vjera. Postoji crkvena strana, krštenje u vidljivu obitelj kršćana. I postoji božanska strana, oproštenje grijeha i primanje Duha Svetoga. Sva tri dijela idu zajedno. Sva su tri dijela neophodna za kršćansku inicijaciju. Toliko smo osiromašeni u našem razumijevanju i tako udaljeni jedni od drugih zbog naših denominacijskih naglašavanja da često ne uspijemo shvatiti potrebu za svim trima nitima u užetu kršćanskih početaka. Krštenje nas uvodi u Crkvu. Krštenje utjelovljuje naš odgovor na Božju milost. Ali ako smo kršteni samo vodom, ali ne Duhom Svetim, propustili smo Božji dar i zadovoljili se papirom za zamotavanje. Sve tri niti su potrebne. Pravi kršćanin je vjernik u Isusa Krista koji je primio Božjega Svetog Duha i koji je kršten u Njegovu Crkvu.“

Krštenje nam treba biti putokaz u život s Kristom, a nikada nam ne smije postati kamen spoticanja i predbacivanja. Krštenje nam je put ka otvorenom nebu i nikada ne smije biti i postati samo neka vjerska formalnost, neki čin koji je samo obavljen. Isus u rijeci Jordanu nije samo „obavljao“ čin krštenja, nije mario za formalnost već je želio čovjeku, grješniku koji se pokajao ukazati na otvoreno nebo i da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.

Stoga neka nama kršćanima krštenje bude čin međusobnog povezivanja, a ne razdvajanja. Imajmo svakodnevno na umu i u molitvi zahvaljujmo na tome koliku milost nam Bog daje time što smo odabrani da budemo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga te se zbog toga možemo nazivati djetetom Božjim.

Molitva dana:

Oče nebeski, na Isusovom krštenju u rijeci Jordanu proglasio si ga svojim ljubljenim Sinom i pomazao ga Duhom Svetim: daj da svi koji su kršteni u njegovo ime sačuvaju savez koji su s njim sklopili, te snažno ispovijedaju njega kao Gospodina i Spasitelja, koji s tobom i s istim Duhom živi i kraljuje, jedan Bog, u vječnoj slavi. Amen. (Knjiga zajedničkih molitava).

Autor: Saša Maligec

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor

Naslovna fotografija: Unsplash/Matt Hardy

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori