Svjetski sabor narodnih starokatoličkih crkava prihvatio nauk Rimokatoličke crkve osim po pitanju celibata

Katolička stara Crkva u Hrvatskoj, na čijem je čelu nadbiskup Leonardo Beg koji je ujedno i patrijarh Narodnih katoličkih crkava bila je domaćin Drugom svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava. Na istom saboru usvojen je dokument kojim su starokatoličke crkve koje djeluju u Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava prihvatile rimokatolički nauk, osim po pitanju celibata.

CELIBAT JE OSTAO JEDINA RAZLIKA IZMEĐU STAROKATOLIČKIH CRKAVA SVJETSKOG SABORA NARODNIH KATOLIČKIH CRKAVA I RIMOKATOLIČKE CRKVE

Na Drugom Svjetskom saboru narodnih katoličkih crkava (WCNCC), održanog u Rabu (Hrvatska) od 1. do 3. listopada 2021. godine, pod predsjedanjem nadbiskupa mons. dr. Leonarda Bega, starokatolički biskupi WCNCC-a prihvatili su nauk Rimokatoličke crkve. Jedino je disciplina obveznog celibata za sva tri stupnja svetoga reda ostala neobvezna a ređenja su dopuštena bilo prije bilo nakon ženidbe. Time se doprinosi dostojanstvu ženidbe kao jednog od sedam sakramenata crkve. Neumjesno bi bilo tražiti drevnu predaju, nauku i vjeru Katoličke Crkve izvan onoga što je Gospodin predao, apostoli propovijedali i oci sačuvali. (Atanazije)

Naziv Katolička crkva počeo se koristiti na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće. Neke od prvih osoba koje su koristile naziv katolička bili su: Ignacije, Justin Mučenik, Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Klement Aleksandrijski, Origen i mnogi drugi. Ovi ljudi su cijenjeni ili sveti i u Rimokatoličkoj i u Pravoslavnim crkvama. Katolička crkva se u ono vrijeme sastojala od vjernika i iz istočnog (danas uglavnom pravoslavnog) i zapadnog (danas uglavnom rimokatoličkog i protestantskog) dijela Crkve. Većina ovih poimence navedenih ljudi bili su pripadnici istočnog dijela onovremene Crkve, čiji teritorij je podjelom iz 1054. godine postao ”pravoslavni”. Ti rani kršćani su skovali taj naziv i oni najbolje objašnjavaju što je to katolička vjera.

Rimokatolici su do 12. stoljeća obdržavali celibat isključivo za ljude koji su dobili taj dar i poziv i koji se dragovoljno odlučuju za njega, odnosno celibat nije bio obvezan. Odluka o tome pripadala je isključivo onome tko je pozvan u to. U različitim je pokrajinskim rimokatoličkim crkvama bila različita praksa po pitanju celibata – negdje je on obdržavan negdje nije, ali dakle nije postojala univerzalna obvezujuća obveza obdržavanja takve discipline.

Celibat Vjerodostojna je riječ: teži li tko za biskupstvom (na grčkom izvorniku: ἐπισκοπῆς), časnu službu želi. Treba stoga da biskup bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati. (1 Tim 3, 1-2) A htio bih da svi ljudi budu kao i ja (neoženjeni); no svatko ima svoj dar od Boga, jedan ovakav, drugi onakav. (1 Kor 7, 7) Mi ne odbacujemo brak, već se jednostavno (dragovoljno) uzdržavamo. Niti preporučamo celibat kao pravilo, samo ga preporučujemo. Mi to držimo kao dobro stanje – da, čak i kao bolje stanje – ako to svatko, prema svojim sposobnostima, pažljivo koristi. No, u isto vrijeme mi žarko branimo brak. (TERTULIJAN, Protiv Marciona, 2. knjiga, 29. poglavlje). Nakon više od tisuću i sto godina, tek na Drugom lateranskom saboru (1139. godine) Rimokatolička crkva uvela je obvezan celibat kao pravilo kojem se trebaju podrediti SVI svećenici, redovnici i redovnice.

Posljedice obveznog celibata:

• Poništavanje učenja Svetog pisma (Isus je izabrao za prvog papu oženjenog apostola sv. Petra, a za ostale apostole većinom sve oženjene muškarce);

• Implicitno omalovažavanje ženidbe kao nečeg manje vrijednog – oženjeni su postaju nedostojni ređenja;• Poništavanje milenijske prakse Rimokatoličke crkve;

• Oduzimanje slobode pojedincu;• Izlaganje ljudi nepotrebnom pritisku, jer ne mogu na Bogu ugodan način zadovoljiti svoju prirodnu potrebu kao dar Božji;

• Mnoge nemoralne prakse očituju se u sudskim procesima i policijskim izvidima koji već dugo sramote i potresaju Crkvu – homoseksualizam i pedofilija;

• Značajno smanjenje svećenika;

• Smanjivanje nataliteta;

• Diskontinuitet drugomilenijske Rimokatoličke crkve od prvomilenijske Rimokatoličke crkve.Na uvođenje obveznog celibata uvelike je utjecala nezavidna situacija u kojoj se papinstvo našlo, osobito u X. stoljeću, kada su utjecajne rimske plemićke obitelji htjele steći papinske posjede i vlast, što je rezultiralo nepotizmom. Obveznim celibatom nastojalo se spriječiti nastanak papinskih i biskupskih obiteljskih crkvenih monarhija. No, uvođenje obveznog celibata nije bilo opravdano jer se sve moglo riješiti odredbama Zakonika kanonskog prava.

Izvor: Katolička stara crkva

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori