Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Prethodni članci:
Članak 6 – O novoj poslušnosti
Članak 10 – O Večeri Gospodnjoj
Članak 13 – O upotrebi sakramenata
Članak 15 – O crkvenim obredima
Članak 16 – O građanskim dužnostima
Članak 17 – O Kristovom drugom dolasku i sudu
Članak 20 – O VJERI I DOBRIM DJELIMA
Naši učitelji su lažno optuženi da zabranjuju dobra djela. Njihovo izdanje Deset Zapovijedi i drugih tiskovina slične važnosti svjedoče da su naučavali s dobrom namjerom o svim položajima i dužnostima u životu, ukazujući koji načini života i koja vrsta djela su ugodni Bogu u različitim pozivima.
O tim stvarima propovjednici u prošlosti nisu mnogo naučavali. Umjesto toga, oni su pozivali na djetinja i nepotrebna djela, kao što su određeni blagdani, propisani postovi, bratstva, hodočašća, službe na slavu svetaca, krunice, redovništvo i slično. Pošto su naši protivnici opomenuti zbog tih djela, sada ih se odučavaju i ne propovijedaju toliko puno o takvim bespotrebnim djelima. Čak su počeli spominjati i vjeru o kojoj je vladao zadivljujući muk. Oni poučavaju da smo spašeni, ne samo djelima veći združujući vjeru i djela, oni kažu da smo opravdani vjerom i djelima. To poučavanje je prihvatljivije nego ono prijašnje i pruža veću utjehu nego njihovo staro učenje.
Utoliko, što je učenje o vjeri, koje bi trebalo biti glavno učenje u crkvi, bilo tako dugo zanemarivano (jer svatko se mora složiti s tim da je vladala velika tišina što se tiče opravdanja vjere u propovijedima, dok se u crkvi samo učilo o djelima). Naši su učitelji ovako uputili naše crkve što se tiče vjere: Počinjemo učenjem da naša djela ne mogu pomiriti Boga (s nama) ili zaslužiti oproštenje grijeha i milost već da zadobivamo oproštenje i milost, samo vjerom kada vjerujemo da smo Kristovom zaslugom primljeni u milost, koji je jedini postavljen za posrednika i pomirbenu žrtvu po kojoj je Otac pomiren (s nama). Stoga, tko god vjeruje da djelima zaslužuje milost, prezire zaslugu i milost Krista i traži put do Boga bez Krista, ljudskom snagom, iako je Krist za sebe rekao; “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv. 14, 6).
Ovo učenje o vjeri pojavljuje se posvuda kod Pavla, kao u Ef. 2, 8; “Ta milošću ste spašeni po vjeri! Ne po djelima,” itd. Da se tko ne bi svadljivo potužio kako smo izmislili novo tumačenje Pavla, ova je cijela stvar poduprta svjedočanstvima Otaca. U mnogim tomovima Augustin brani milost i pravednost vjere nasuprot zaslugama djela. Ambrozije slično poučava u De vocatione gentium (Poziv pogana) i drugdje, jer u svom De vocatione gentium kaže: “Otkupljenje Kristovom krvlju ne bi imalo veliku vrijednost i nadmoć ljudskih djela ne bi bila dokinuta Božjom milošću ako bi opravdanje, koja se postiže milošću, bilo zbog prijašnjih zasluga, jer bi tada bilo nagrada za djela, a ne besplatan dar.”
Iako neiskusni ljudi preziru takvo učenje, bogobojazne i tjeskobne savjesti po iskustvu spoznaju da nudi najveću utjehu jer se čovjekova savjest ne može umiriti nikakvim djelom, već samo vjerom kada su sigurni da zbog Kristove zasluge imaju milostivog Boga. To je kao što Pavao poučava u Rim 5, 1, “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.” To cijelo učenje treba upraviti sukobu užasnute savjesti, niti se može razumjeti bez tog sukoba. Stoga, neiskusni i bogohulni, koji sanjaju da kršćanska pravednost nije ništa drugo do građanske ili filozofske pravednosti, imaju loš sud o ovom učenju. Savjest je nekad bila okužena doktrinom djela kada se još nije čula utjeha Evanđelja. Neke je ljude njihova savjest odvodila u pustinju, u samostane, u nadi da će zaslužiti milost redovničkim životom. Drugi su izmišljali djela druge vrste kako bi zaslužili milost i dali zadovoljštinu za grijehe. Stoga je postojala velika potreba za bavljenjem (ovim učenjem) i obnavljanjem ovog učenja vjere u Krista kako tjeskobne savjesti ne bi bile bez utjehe, već znali da se milost i oproštenje grijeha dobivaju vjerom u Krista. Ljudi su također upozoreni da pojam “vjera” ne predstavlja samo znanje povijesti (kao što je to kod bezbožnika i đavla), već predstavlja vjeru koja vjeruje ne samo u povijest, već i učinke povijesti, con drugim riječima ovaj članak govori o oprostu grijeha jer samo vjerom primamo milost, pravednost i ti oproštenje grijeha kroz Krista. Tkogod zna da ima Oca koji je pomiren s njim kroz Krista, doista poznaje Boga, zna da Bog brine za njega i zaziva Boga. On nije bez Boga, kao pogani, jer davao i bezbožnik ne mogu vjerovati u ovaj članak o oproštenju grijeha, stoga oni mrze Boga kao neprijatelja, ne zazivaju ga i ne očekuju bilo kakvo dobro od njega. I Augustin upozorava svoje čitatelje na riječ “vjera” kad poučava da u Pismu riječ “vjera” treba razumjeti ne kao znanje, kao u bezbožnika, već kao povjerenje koje tješi i uzdiže užasnuta srca.
Naši učitelji dodatno uče kako je neophodno činiti dobra djela, ne da bismo vjerovali da ćemo njima zaslužiti milost, već zato što je to Božja volja. Samo se vjerom može primiti oproštenja grijeha i milosti, i zato što se kroz vjeru prima Duh Sveti, srca su tako obnovljena i ispunjena novim sklonostima da mogu vršiti dobra djela. Ambrozije kaže: “Vjera je majka dobroj volji i ispravnom djelu.” Jer bez Duha Svetoga čovjekova je moć puna bezbožnih sklonosti i preslaba je proizvesti djela koja su dobra u Božjim očima. Osim toga, oni su u vlasti đavla koji navodi čovjeka na razne grijehe, bezbožna mišljenja i očite zločine. To možemo vidjeti u filozofima, koji, iako su pokušali živjeti iskrenim životima, nisu to mogli već su bili onečišćeni raznim očitim zločinima. Takva je slabost čovjeka kada sobom vlada ljudskom snagom, bez vjere i bez Svetog Duha.
Stoga se jasno može vidjeti da ovo učenje ne zabranjuje dobra djela. Naprotiv, treba biti pohvaljeno jer pokazuje kako nam je omogućeno da činimo dobra djela. Bez vjere ljudska narav ne može ispuniti djela prve ili druge zapovijedi. Bez vjeren zaziva Boga, ne očekuje ništa od Boga, ili nosi križ, već traži i vjeruje u ljudsku pomoć. Stoga, kada ne postoji vjere i povjerenja u Boga, svakovrsne požude i ljudske osnove vladaju u srcu. Dok je Krist lidobi rekao, “Bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv. 15, 5) a crkva pjeva:
«Gdje Ti nisi, čovjek ništa nema,
Gotzonban Ništa dobrog u mislima ili djelima,
Online Sve je zatrovano boleštinom.»
KRATKO RAZMATRANJE:
Već na početku članka, jasno se naglašava da su reformatori lažno optuženi kada je u pitanju odnos prema djelima. Upravo je pokret reformacije proizveo katekizme, dakle kratke udžbenike o kršćanskoj vjeri, koja uglavnom objašnjavaju Deset zapovijedi, Očenaš, Apostolsko vjerovanje i sl. Dakle, dao se naglasak i na vjerovanje i na konkretna djela kršćanskoga života. Primjeri takvih katekizama i nama su dobro poznati, kao što je npr. Heidelberški katekizam, Veliki i mali Lutherov katekizam i sl.
I doista, kada se sagledaju Lutherovih 95 teza te drugi Lutherovi naglasci i naglasci drugih reformatora protiv krivoga shvaćanja opravdanja djelima, onda vidimo da reformatori kritiziraju upravo gore navedena djela. Naime, ljudi su oduvijek vjerovali da nekakvim religijskim aktivnostima mogu umilostiviti Boga. Nažalost, to je prihvaćeno i u kasnijem razvoju kršćanstva, koje je svoj vrhunac dostiglo upravo pred reformaciju. Naglašavala su se dakle djela koja nisu bila plod nekakvih kršćanskih vrlina već poslušnosti crkvenim propisima, a o opravdanju vjerom nije bilo niti riječi. Upravo će prodaja takozvanih indulgencija (oproštajnica) za koje je jednostavan narod vjerovao da može kupiti oproštenje grijeha (što je također svojevrsno djelo) potaknuti Luthera na početak onoga što poznajemo kao protestantsku reformaciju.
Kako je vidljivo iz ovoga članka, reformatori smatraju da su potaknuli Rimsku crkvu da se i ona otvori prema opravdanju vjerom, te da ne naglašava samo „nepotrebna djela“ jer se prije reformacije učilo samo o opravdanju djelima.
Reformatori su naglasili zanemarenu biblijsku istinu da se djelima čovjek ne može spasiti, jer koja su to djela koja bi mogla u potpunosti umilostiviti Boga? Upravo zbog nemogućnosti da se čovjek opravda pred Bogom djelima, Krist je došao među nas, kako bi njegovom zaslugom mi zadobili milost. Dakle sama Kristova žrtva je bila potrebna zbog čovjekove nemogućnosti da bilo što učini za svoje spasenje. I upravo zato je naglasak na spasenju djelima vrijeđanje Kristove žrtve:
„Stoga, tko god vjeruje da djelima zaslužuje milost, prezire zaslugu i milost Krista i traži put do Boga bez Krista, ljudskom snagom…“
Ovo je osnovna reformacijska kritika naglasku opravdanja djelima.
Da se ne bi shvatilo kako reformatori nešto novo naučavaju, članak kojega razmatramo upućuje prvo na svetopisamska svjedočanstva poput onoga u Efežanima 2,8: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! Ne po djelima…“ Dakle, ovaj redak sam po sebi je vrlo jasan i dovoljan za razumijevanje milosti.
No, znajući koliko je „protivnicima“ odnosno Rimskoj crkvi važna svetootačka tradicija, članak se osvrće i na učenje Otaca, navodeći učenja Augustina koji „… brani milost i pravednost vjere nasuprot zaslugama djela“ te Ambrozija koji navodi:
„Otkupljenje Kristovom krvlju ne bi imalo veliku vrijednost i nadmoć ljudskih djela ne bi bila dokinuta Božjom milošću ako bi opravdanje, koje se postiže milošću, bilo zbog prijašnjih zasluga, jer bi tada bila nagrada za djela a ne besplatni dar.“
Ambrozije, milanski biskup i Augustinov učitelj (339.-397.) i Augustin, biskup Hipona (354.-430) se često spominju u reformacijskim spisima jer su uživali veliki ugled u tadašnjoj Crkvi a i sami su na određeni način bili reformatori Crkve svoga vremena.
Vrlo važan naglasak članak kojega razmatramo daje i na čovjekovu savjest. Pokušaj opravdanja djelima opteretit će našu savjest jer se nikada nećemo osjećati dovoljno dobri da umilostivimo Boga i zavrijedimo spasenje. To stvara u čovjeku nemir, tjeskobu i strah od Boga. Upravo je Luther imao mnoga iskustva opterećene savjesti i osjećaja krivnje zbog čega je osjećao veliki teret. Sve dok nije spoznao blagodat opravdanja vjerom. A opravdanje vjerom, kaže nam se nadalje u članku
„…nudi najveću utjehu jer se čovjekova savjest ne može umiriti nikakvim djelom, već samo vjerom kada su sigurni da zbog Kristove zasluge imaju milostivog Boga. To je kao što Pavao poučava u Rim 5,1: ,opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.’
Upravo su zbog opterećene savjesti ljudi težili da djelima postignu spasenje.
Članak se nadalje bavi pojmom „vjera“. Vjera nije samo puko znanje, poznavanje nekih činjenica, već, citirajući Augustina članak kaže:
„… riječ ‘vjera“ treba razumijeti ne kao znanje, kao u bezbožnika, već kao povjerenje koje tješi i uzdiže užasnuta srca.“
I na kraju, imajući sve gore navedeno u vidu, članak jasno naglašava vrijednost dobrih djela:
„Naši učitelji dodatno uče kako je neophodno činiti dobra djela, ne da bi smo vjerovali da ćemo njima zaslužiti milost, već zato što je to Božja volja. Samo se vjerom može primiti oproštenje grijeha i milost, i zato što se kroz vjeru prima Duh Sveti, srca su tako obnovljena i ispunjena novim sklonostima da mogu vršiti dobra djela. Ambrozije kaže: ‘Vjera je majka dobroj volji i ispravnom djelu’.“
Nastavit će se…
Tekst članka uredio na temelju izdanja Augsburška konfesija (suvremeno čitanje) i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.
Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.
Naslovna fotografija: Pixabay
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.