O tri stanja čovjeka: tjelesnom, zakonskom i evanđeoskom (John Wesley)

Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Abba! Oče! (Rim. 8,15)

Uvod

Pavao na ovom mjestu govori ljudima, koji su kroz vjeru postali djeca Božja. “Vi”, kaže on, koji ste u istinu Njegova djeca i ispunjeni ste Njegovim Duhom, “niste primili duha ropstva, da se opet bojite”; već “zato što ste djeca, poslao je Bog Duh svoga Sina u vaša srca”. “Vi ste primili (prihvatili) Duha posinstva, kojim kličete: Abba, Oče.”

Duh ropstva i straha stoji u potpunoj suprotnosti, ljubavlju punom i predivnom Duhu posinstva. Ljudi, koji su svladani strahom, ne mogu biti nazvani sinovima Božjim. Ipak, neki od njih se mogu nazvati Njegovim slugama, i “nisu daleko od kraljevstva Božjeg”.

Zastrašujuće je to, da većina ljudi, također i jedan veliki dio takozvanog “kršćanskog svijeta”, još nisu stigli i do ove točke, već su još uvijek udaljeni od nje.

“Nema Boga u mislima njegovim.” Nema mnogo onih, koji ljube Boga. Malo je više onih koji ga se boje. Ali najveći dio nema ni straha Božjeg pred očima, ali ni ljubavi Božje u srcima.

Možda se mnogi od vas sjećaju, vi, koji ste po milosti Božjoj primili udjela u jednom djelomično boljem Duhu, na vrijeme, kada ste se nalazili u istoj izgubljenosti. Ali na početku niste znali, iako ste se svakodnevno valjali u vašim grijesima i u vašoj krvi, sve dok na kraju niste, kada je vreme došlo, “primili Duha straha” (primili ste ga, jer je i on dar Božji). Kasnije se strah povukao i Duh ljubavi je ispunio vaša srca.

Netko, tko se jednom našao u navedenoj situaciji, znači, ne poznaje ni strah a ni ljubav, u pismu se naziva “tjelesni čovjek”. O nekome, tko živi u duhu ropstva i straha, govori se ponekad, da je “pod zakonom” (iako se ovaj izraz (termin) često koristi za osobe, koje se drže židovskih propisa, ili se osjećaju obaveznim da treba obraćati pažnju na sve rituale i ceremonije židovskog zakona). A tko je pak zamijenio duh straha Duhom ljubavi, direktno je opisan kao čovjek, koji se nalazi “pod milošću”.

Zato što mi svakako trebamo biti na čisto, čijeg smo mi duha, pokušat ću da ova tri stanja pažljivo opišem: prvo stanje, stanje “prirodnog čovjeka”, drugo stanje, stanje onog tko je “pod zakonom” i treće stanje, stanje onog, koji se nalazi “pod milošću”.

I. Tjelesni čovjek

Kao prvo, stanje “tjelesnog čovjeka”. Pismo ga opisuje kao stanje spavanja. Božji glas ga zove: “Trgni se, ti koji spavaš!” Jer se njegova duša nalazi u jednom dubokom snu. Njegova duhovna čula nisu probuđena. Ona ne razlikuju duhovna dobra od zla. Oči njegovog razuma su zatvorene. One su zapečaćene i ne vide. Konstantno su prekriveni oblacima i tamom. On boravi u dolini sjene i smrti. I zato, što nije otvoren za spoznaju duhovnih stvari, i svi putovi do njegove duše su zatvoreni, živi u grubom i ludošću popraćenom neznanju onog, što je za njega od najveće važnosti. On je bez trunke spoznaje Božje, i ne sluti, što bi u stvari o Bogu trebao znati. Zakon Božji je njemu potpuno stran, u njegovom stvarnom, unutarnjem i duhovnom značenju. On nema ni predstavu evanđeoskog posvećenja, bez kojeg nitko neće Gospoda vidjeti, a ni o sreći, koju samo oni nalaze, čiji su “životi sakriveni s Kristom u Bogu”.

Iz ovog razloga – jer on leži u dubokom snu – je u nekom smislu miran. I zato što je slijep, osjeća se sigurnim. On misli: “Ha! Meni se ništa loše ne može dogoditi!” Tama, koja ga okružuje sa svih strana, drži ga u jednoj vrsti mira, toliko, koliko mir uopće može stajati skladno sa djelima đavoljim, s jednim zemaljskim, i đavoljim uvjeravanjem. On ne vidi, da on stoji na ivici pakla, i zbog toga se ne plaši. On ne može drhtati pred opasnošću, koju ne poznaje. Premalo razumije, da bi se plašio. Zašto se on ne boji Boga? Zato što ga uopće ne poznaje. lako i sami izjave “On nije Bog” ili “On sjedi nad krugom od zemlje” i “ne brine se o stvarima koje se dešavaju na zemlji” tako se tješi na epikurejski način, u čemu si govori: “Dobar (Milostiv) je Gospod.” S ovom mutnom predstavom milosti potpuno uništava i potiskuje svu svetost Božju i Njegovu suštinsku mržnju prema grijehu, svu Njegovu pravednost, mudrost i istinu. Jedan takav čovjek nema straha od osvete koja prijeti svima onima, koji preziru blagoslovima ispunjen blagoslovljen zakon Božji, zato što ga ne razumiju.

On u sebi misli, da bi najvažnije bilo, živjeti po određenim principima (pravilima) i izvana biti bez mane, ali u tome ne vidi, da se zakon odnosi na sve požude, želje, misli i osjećanja srca. Ili misli da je obveza prema zakonu uklonjena, jer je Krist došao “da ispuni zakon i proroke”, da spasi Njegov narod ne od grijeha i da njih, bez posvećenja, uvede u nebo. Kroz sve to ne obraća pažnju na Njegove riječi, da “neće nestati ni jednog jote, ili jedne same crte od slova iz zakona, a da se sve ne ispuni” i da “neće svi koji mi govore: Gospode! Gospode! ući u kraljevstvo nebesko, nego samo onaj koji ispunjava volju Oca moga koji je na nebesima”.

On se osjeća sigurno, jer on nema samospoznaju. I zato on kaže, da će se “tek jednog dana pokajati”. Naravno, on ne zna točno kada, – tamo negdje prie njegove smrti – i to je za njega normalno, da on sam odabere čas njegovog pokajanja. Jer, što bi ga spriječilo da se pokaje kada on to poželi? I zašto bi se uopće plašio, da odluku, koju je donio, jednom ne sprovede u djelo?

I stvarno se nigdje ne može naći tako jasna ne spoznaja, kao kod “obrazovanih”. Jedan tjelesni čovjek, koji je obrazovan je u stanju da se u svakom trenutku pozove na njegove duhovne sposobnosti i da govori o slobodi njegove volje kao i o bezuvjetnoj potrebi jedne takve slobode, da bi čovjek bio jedno moralno biće. On čita, argumentira i dokazuje, da svaki čovjek može da čini ono što želi. On može svoje srce upravljati i ka dobrom i ka zlu, onako kako mu u tom trenutku pravilno izgleda. Tako je Bog ovog svijeta preko njegovog srca postavio jedan dupli prekrivač sljepoće, da ga ne bi, pod bilo kakvim okolnostima obasjao “sjaj svjetlosti evanđelja slave Kristove”.

Kod jednog tjelesnog čovjeka, koji živi ne spoznajući samog sebe i Boga, stvara se blagovremeno jedna vrsta radosti; i on može samome sebi čestitati za njegovu osobnu mudrost i dobrotu. Često mu se dodjeljuje to, što svijet naziva radošću. Također, ponekad može zadobiti radost kroz to, da zadovolji želje njegovog tijela ili njegovih očiju ili njegov bijes. To posebno pogađa one koji imaju veliki posjed. Ako se on raduje njegovom velikom bogatstvu, može se “oblačiti u skerlet i u fino platno i provoditi sve dane u veselju i u sjajnom životu”. Sve dok se on tako može zadovoljavati ljudi će o njemu” bez sumnje “govoriti dobro”. Oni će reći: “On je sretan čovjek.” U stvarnosti je ovo sadržaj svjetovne sreće: dobro se oblačiti, posjećivati nekog, gajiti konverzaciju, dobro jesti i piti i zadovoljavati se u igrama.

Ne iznenađuje, kada neko, tko živi u ovakvim uvjetima i ošamućen je opojnim sredstvom ulagivanja i grijeha, sebe – pored svakodnevnih snova – uvjerava sebe, da on živi u velikoj slobodi. Kako se samo lako uvjerava, da je slobodan od svih “prostih, javnih grješaka” i od urođenih “predrasuda”, da uvijek dobro odlučuje i drži se daleko od svih ekstrema. “Ja sam slobodan”, kaže on, “od svake zanesenosti, koja se može naći kod slabih i ograničenih duša, od praznovjerja, koje je bolest svih budala i kukavica, pa u svemu žele da budu ispravni, i od pobožnosti, koju uvijek nalaze kod onih, koji ne mogu slobodno i širokogrudo da razmišljaju.” Ovo je očigledno, da svako, tko ovako govori, je bez “mudrosti koja dolazi odozgor”, bez posvećenja, bez vjere srca i bez osjećaja koja su bila u Kristu.

Cijelo vrijeme je sluga grijehu. Dan za danom on čini veće ili manje grijehe. Ipak on nije nemiran. On ne stoji pod pritiskom, kao što to neki tvrde, ne osjeća da je proklet, i smiruje se izgovorima kao: “Čovjek je prolazan. Svi smo mi slabi. Svaki čovjek ima svoje greške.” (On govori ovako čak i tada, kada prizna da vjeruje da kršćansko otkrivenje dolazi od Boga.) Možda citira i pismo: “Ne govori li Salomon: Jedan pravednik pada sedam puta dnevno u grijeh? Bez sumnje se svi, koji kažu, da su bolji od njihovih bližnjih, pretvaraju ili zanose.”

Ako mu ikada dođu neke ozbiljne misli, brzo ih se otarasi i misli: “Zašto bih se plašio? Bog je milostiv a Krist je umro za grješnike.”

Na ovaj način on ostaje voljni rob grijehu. On je zadovoljan u okovima pokvarenosti. Njegov unutarnji i vanjski život nije svet; a on je zadovoljan time. On ne pobjeđuje grijehe – posebno one, koji ga lako prisvajaju – ne teži uopće k tome da ih jednog dana pobjedi.

Ovo je stanje svakog “tjelesnog čovjeka”, bio on jedan grubi, neprijatni prestupnik ili jedan, više milostiviji i pristojniji grješnik. koji posjeduje izgled pobožnosti, ali ne i silu njezinu. Ali kako može netko takav “biti osvjedočen o njegovim grijesima”? Kako ga dovesti do pokajanja i staviti ga pod zakon, da bi dobio “duha ropstva i straha”? I to je točka, koja se treba razmotriti.


II. Zakonski čovjek

Kroz jedno strašno stanje (okolnosti) ili kroz Njegovu Riječ, pojačanu kroz djelovanje Njegovog Duha, Bog dodiruje srce onog, koji sjedi u tami i spava u sjeni smrti. On je sa strahom probuđen iz njegovog sna, budi se i postaje svjestan opasnosti, u kojoj se nalazi. Ponekad se to dešava u momentu, ponekad postepeno, korak za korakom, da bi se oči njegovog razuma otvorile. I tako, pošto je veo djelomično otklonjen, prepoznaje pravo stanje, u kojem se nalazi. Jedno grozno svjetlo prodire u njegovu dušu, jedno svjetlo, za koje može pomisliti da iz samog pakla blješti, iz najdubljeg ponora, iz vatrenog jezera, koji sumporom gori. Konačno on osjeća, da ljubeći i milostivi Otac je također i “oganj koji spaljuje”. On je pravedni i strašan Bog koji svakome daje po njegovim djelima, koji bezbožnike za svaku praznu riječ, da čak i za misli koje su bile u njegovom srcu, povlači na sud.

Dakle jedan takav čovjek jasno prepoznaje, da su oči velikog i svetog Boga “presvete, da bi On mogao gledati zlo”, da se Bog svakome sveti, tko se buni protiv Njega, i da On bezbožnima vraća sve u lice. “Strašno je upasti u ruke Boga živoga.”

Unutarnje, duhovno značenje božanskog zakona počinje bolno da mu se razjašnjava. On shvaća, da je “zapovijed bezgranična”, i ništa ne ostaje skriveno pred Njegovim svjetlom. Njemu je jasno, da zapovijedi u svim pojedinostima se ne odnose samo na vanjske grijehe ili vanjsku poslušnost, već i događanja u najtajnijim predjelima duše, u koje samo Božje oči mogu da zavire.

Kada on samo čuje: “Ne ubij”, Bog mu kaže gromoglasno: “tko mrzi svoga brata on je ubojica.” “I tko reče bratu svome: Bezumniče! zaslužuje da se kazni ognjem gehenskim.” Kada zakon kaže: “Ne čini preljuba”, odzvanja glas Gospodnji u njegovim ušima: “Svaki koji na koju ženu pogleda sa željom, već čini preljubu s njom u srcu svome.” l tako on osjeća; da je Riječ Božja u svakom pogledu “živa i jaka, i oštrija od svakog mača na obje strane naoštrena i prodire čak do rastavljanja duše i duha, i zglavaka i mozga”. To osjeća mnogo više, jer je shvatio, da je dosada prezirao sveobuhvatni plan spasenja Kristovog, da je on “Sina Božjeg pogazio”, onog, tko je htio da ga spase njegovih grijeha. On je “i krv saveza, kojom se posveti držao za poganu” i to je gledao kao jednu običnu “stvar” bez sile koja posvećuje.

Zato što zna, da je “sve golo i otkriveno pred očima onoga kome mi trebamo odgovarati,” on vidi sebe golog i bez ijednog smokvinog lista, kojim bi pokrio svoju golotinju, bez ijednog sićušnog izgleda vere i morala, bez njegovih siromašnih isprika za to, što je sagriješio protiv Boga. On sada gleda na sebe kao na jednu antičku životinjsku žrtvu, podijeljen od vrata na dole, tako da je cijela njegova unutrašnjost vidljiva. Njegovo srce je otvoreno, i on vidi da je puno grijeha i “iznad svega prevrtljivo i opako”. On zna, daje njegovo srce pokvareno i promjenjivo, – više nego što reći mogu to opisati – da ništa dobro ne živi u njemu, već samo nepravda i bezbožnost, i da svaka želja njegovog srca, svako osjećanje i svaka misao jeste bezgranično zla.

Jedan ovakav čovjek, ne samo da vidi već i osjeća, na osnovu jednog neopisivog, unutrašnjeg osjećanja, da on zbog grijeha u njegovom srcu zaslužuje da bude bačen u “oganj koji se ne gasi” – čak i kada bi njegov život bio besprijekoran (kao što u svakom slučaju nije i ne može biti, jer “ne može zlo drvo davati dobre plodove”). On osjeća da je “plata”, znači pravedna isplata, “grijehu”, posebno za njegove grijehe, “smrt”, da, čak druga smrt, smrt koja ne umire, propast tijela i duše u paklu.

Ovdje završava njegov divni san, njegova lažna smirenost, njegov lažni mir, njegova imaginarna sigurnost. Njegova radost nestaje kao oblak. Radosti za koje je bio vezan više ga ne čine sretnim. Izgubili su svoj uzbudljivi okus. On se gnuša njihovih gadosti i obuzet je njima. Sjene njegove sreće nestaju i tonu u zaborav. Napušten od svih, luta naokolo tražeći mir. Ali ga ne nalazi.

Sedativ svih sedativa gubi učinak. Osjeća bol, koju uzrokuje ranjeni duh. Otkriva da sa sobom donosi velike nevolje ako ustupi mjesto grijehu u svojoj duši – pojavio se kao oholost ili bijes, kao zla želja ili samovolja, neprijateljstvo, zavist, osveta i drugo. Brine ga blagoslov koji je izgubio i kletve koje je sam sebi nanio. Boli ga griža savjesti, jer je sebi donio takvu nesreću i prezreo darove kojima je trebao biti blagoslovljen.

Obuzima ga strah od jasnog doživljaja božanskog gnjeva i njegovog djelovanja, čak i prije kazne koju s pravom zaslužuje i vidi kako mu visi nad glavom. Ispunjen je strahom od smrti, koja je za njega vrata pakla, a time i ulaz u vječnu smrt; strah od đavla, izvršitelja gnjeva i pravedne osvete Božje; i strah od ljudi, koji mogu ubiti njegovo tijelo, pa to tijelo i duša odu u pakao. Strah! Ponekad je toliki da se ta jadna, grješna i kriva duša boji svega i ničega, jedne sjene i padajućeg lista što ga vjetar nosi.

Strah ponekad može dovesti do granica ludila i “pokušati, ali ne s vinom”, te ometati korištenje njegovog pamćenja, razuma i drugih prirodnih sposobnosti. Ponekad ga to dovede do ruba razočaranja, pa je on, drhteći kad se spomene smrt, svakog trenutka spreman predati se smrti, toliko “da bi se već htio utopiti”. Jedan takav čovjek s pravom “viče” zajedno sa samim Jobom “od velikog, nemira srca svoga”. On uzvikuje: “Duh čovjeka u bolesti održava, ali pali duh: tko ga može podići?”

On se usrdno trudi biti oslobođen grijeha i počinje se boriti s njim. Ali unatoč svim vanjskim naporima, ne može ga pobijediti. Grijeh je jači od njega. Htio bi pobjeći, ali je čvrsto vezan, tako da se ne može pustiti. Čvrsto je odlučan da neće pogriješiti, ali to i dalje čini. Vidi zamku koja mu se gadi, ali opet upada u nju. Koji je dobar razlog na koji se oslanja? Uglavnom da umnoži svoju krivnju i poveća nevolju! A tako je i s njegovom slobodnom voljom: Slobodan je samo za zlo, slobodan je “zlo piti kao vodu”. I tako je sve dalje od Boga živoga i sve više “ruža Duha milosti”.

Koliko god se trudio da se oslobodi, sve više osjeća svoje okove, bolne lance grijeha kojima ga sotona veže da ga podredi svojoj volji. “On je njegov sluga, čak kada se odupire i iako se pobuni, ne može u tome uspjeti, zbog svojih grijeha ostaje u ropstvu i strahu – u većini slučajeva zbog svojih vanjskih grijeha kojima je namjerno bio sklon ili iz navike ili vanjske odanosti, ali uvijek zbog svojih nesvetih težnji. što se više buni, to više prevladava grijeh, a i kad pokuša zagristi svoje lance, ipak ih ne može slomiti. na kraju je svojom istinom i jadikovkom rekao: “Ja sam nesretan čovjek! Tko će me izbaviti od tijela ove smrti?”

Ovu beskrajnu borbu onoga koji je “pod zakonom”, “u duhu ropstva”, Apostol je lijepo opisao u 7. poglavlju ove poslanice sa stajališta obraćenog čovjeka. On kaže: “I ja, budući da sam jednom bio bez zakona, živio sam…”; Mislio sam da posjedujem puno životne snage, mudrosti, snage i vrline. “Ali kad je došla zapovijed, grijeh je oživio, a ja sam umro.” kada je zapovijed u svom duhovnom značenju došla do mog srca, Božjom snagom moji urođeni grijesi bili su uznemireni, razdraženi i konačno toliko raspaljeni da su sve moje vrline nestale. “I našlo se da će mi zapovijed koja je bila živa biti dana na smrt. Jer grijeh me, koristeći priliku, zaveo mimo zapovijedi i njome me ubio.”

Neočekivano, došlo je do mene, ubilo je sve moje nade i jasno pokazalo da, iako sam živ, umirem. „Zakon je, dakle, svet i zapovijed svijeta, pravedna i dobra“; Više ne prebacujem krivnju na zakon, već na pokvarenost svog srca. Priznajem, “da je zakon duhovan, a ja sam tjelesan, prodan grijehu.” Ali sada vidim oboje: duhovnu prirodu zakona i svoje osobno – tjelesno i đavolsko srce, “prodano grijehu” i stoga potpuno zarobljeno (slično robovima, koje je čovjek mogao kupiti novcem i koji su bili u potpunoj vlasti svoje majstori). “Zato što ne znam što radim. Ne radim ono što želim, radim ono što mrzim.” To je ropstvo pod kojim uzdišem. To je tiranija mog tvrdog srca. “Imam volju u sebi, ali ne i moć da činim ono što je dobro. Jer ne činim dobro što želim, ali zlo neću činiti.” “Stoga u sebi nalazim ovaj zakon”, jedna unutarnja progoniteljska sila, “Kad želim činiti dobro, sa mnom je zlo. Jer se radujem zakonu”, ili također: imam volju, “zakon Božji po unutarnji čovjek” – a to znači, kako apostol objašnjava, tj. kaže: “u mojim mislima”. “Ali ja vidim drugi zakon u svojim udovima”, drugu silu ugnjetavanja, “koji je suprotan zakonu mog razuma” – što znači u unutarnjem čovjeku – “i zarobljava me zakonom grijeha” – to jest: na snazi ​​- “grijeh”. Drugim riječima, vezan za trijumfalnu kočiju moga osvajača, ovaj me zakon vuče na mjesto gdje mi se duša gadi. “Ja sam nesretan čovjek! Tko će me izbaviti iz tijela ove smrti?” Tko će me izbaviti iz ovog bespomoćnog i umirućeg tijela, iz ovog ropstva grijehu i bijedi? Dok se to ne dogodi, “svojim razumom služim” – po unutarnjem čovjeku – “zakonu Božjem”, – moje misli i moja savjest stoje na strani Boga – “i po tijelu” – uz moje tijelo – Služim zakonu grijeha” – jer me gura neka sila kojoj ne mogu odoljeti.

Kako je živopisan opis čovjeka, koji je “pod zakonom”, koji osjeća težinu, ali je ne može otresti sa sebe! Kako čezne za slobodom, snagom i ljubavlju, a još je u strahu i ropstvu! To se tako dugo vuče, dok Bog, čovjeku koji vapi: “Tko će me spasiti” – od ovog ropstva grijehu – “od tijela ove smrti?” ne odgovorite: “Milost Božja koja vam je podarena u Isusu Kristu, vašem Gospodinu.”


III. Evanđeoski čovjek

I konačno ovom bijednom ropstvu bliži se kraj. Čovjek više nije “pod zakonom, nego pod milošću”. Ovom trećem stanju želimo posvetiti malo više pažnje: stanju onoga koji je našao „milost“, odnosno svidjelo mu se očima Boga Oca. U njegovom srcu sada vlada “milost”, snaga Duha Svetoga. U apostolovu rječniku znači; Da je primio “Duha posinstva kojim kliče: Abba, oče!”

“On vapi Gospodinu u svojoj bijedi, a Gospodin ga izbavlja od svih njegovih nevolja “Oči su mu se na poseban način otvorile. Sada vidi jednog milosrdnog Boga koji ljubi. Dok vapi,” daj da vidim Tvoju slavu. , “on čuje glas u sebi koji govori: “Proći ću svu svoju dobrotu pred tobom, i naviještat ću ime Gospodnje pred tobom. Činim milosrđe kome činim milosrđe, i milosrđe kome činim milosrđe. “I nedugo zatim, Gospodin silazi u oblaku, staje s njim i naviješta Ime Gospodnje.” milosrdan i milostiv, spor gnjev i obilan dobrotom i vjernošću, koji svoju ljubav čuva tisućama naraštaja, koji oprašta nepravde i nepravde i grijehe.”

Nebesko i ljekovito svjetlo prodire u njegovu dušu. – “On upravlja oči svoje ka onome, koga probodoše” „Jer Bog, koji je rekao da iz tame svijetli svjetlo, svijetli i u njegovom srcu.“ On vidi svjetlo divne Božje ljubavi u osobi Isusa Krista. Primio je božansko “svjedočanstvo o stvarima koje ne vidi”, a to se događa u posebnom smislu, da ispita čak i “dubine Božje”. Po tome, prije svega, prepoznaje Božju ljubav, Njegovu ljubav koja oprašta prema onome tko vjeruje u Isusa. Kroz tu spoznaju on iz sve duše vapi: “Gospodin moj i Bog moj!” On vidi da svi njegovi prijestupi leže na Njemu, “koji je u svom tijelu ponio naše grijehe na drvo”. Gleda Janje Božje, koje nosi njegove grijehe. Sada mu je potpuno jasno, da je “Bog u Kristu pomirio svijet sa sobom.

Onog koji nije sagriješio, Bog je za nas učinio grijeh, da u njemu budemo Božja pravednost.„ Zna da se krvlju saveza pomirio s Bogom.

Sada je krivnji i snazi ​​grijeha došao kraj. On sada može priznati: “Raspet sam s Kristom. Živim, ali više ne ja, nego Krist živi u meni. I ono što sada živim u tijelu” (znači u ovom smrtnom tijelu) “Živim u vjeri u Sina od Boga, koji me je učinio, ljubio i dao sebe za mene.” Mučenje savjesti, briga koja je opterećivala srce i bol jednog ranjenog duha nestalo je. “Bog mu tugu pretvara u radost:” “On ranjava” ali sada opet “i ranu povija”. Sada prestaje ropstvo straha, jer je njegovo srce “učvršćeno u vjeri u Gospodina”. Više se ne može bojati Božjeg gnjeva jer zna da mu je izbjegao. On ne gleda na Boga kao na zlog suca, nego kao na Oca punog ljubavi. Ne može se više bojati đavla, jer zna da on “nema moći ako mu nije dana odozgo”. Također, pakao ga više ne plaši, jer je on nasljednik kraljevstva nebeskog. I zato ne poznaje strah od smrti. Zbog toga je godinama bio “u ropstvu”. “Kad se naša zemaljska kuća, koja je kao šator, sruši”, zna dobro, “imamo zgradu od Boga, vječnu kuću na nebu, ne sagrađenu ljudskom rukom. Zato uzdišemo i čeznemo da se obučemo. naše rajsko prebivalište.” On čezne da napusti svoj zemaljski šator, da se “smrtno obuče u besmrtnost”, jer zna da nas je “za to pripremio Bog, koji nam je dao Duha kao zalog”.

“A gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda” – ne samo sloboda od krivnje i straha, nego i od grijeha, najtežeg jarma i najnedostojnijeg oblika ropstva. Njegova služba više nije uzaludna. Zamka je razbijena, a on je slobodan. Ne pokušava samo, kao prije, probio se. Ne samo da se bori, on i pobjeđuje.

“On više nije sluga grijeha. Umro je grijehu i živi Bogu. I grijeh ne vlada u njegovom smrtnom tijelu”, i “ne pokorava se njegovim požudama.” On “ne daje” više “svoje udove grijehu kao oruđu nepravednosti, nego Bogu kao oruđu pravednosti”. “Oslobodivši se grijeha, postao je sluga pravednosti.”

Budući da “ima mir s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu”, on se “raduje u nadi u slavu Božju”. A budući da ima vlast nad zlim požudama, raspoloženjima, riječima i djelima, on je živi svjedok „slavne slobode djece Božje“. Svi koji su dionici ove “dragocjene vjere” jednoglasno svjedoče: “Primili smo Duha posinjenja, s kojim kličemo: ‘Abba, Oče!’

Ovo je Duh, koji neprestano “radi, želi i čini ono što je njegova volja.” On je Onaj koji stavlja ljubav Božju i ljubav prema svim ljudima u njihova srca i čisti ih od ljubavi prema svijetu, od požude, od požude očiju i od oholih želja. Preko Njega su oslobođeni bijesa i ponosa kao i svih niskih i poremećenih sklonosti. Stoga su slobodni od zlih riječi i djela i od svake nepoštenosti u ophođenju s drugima. Nikome ne čine zlo i spremni su na dobra djela.

Ukratko, može se zaključiti: tjelesni čovjek “ne boji se i ne ljubi Boga; tko je” pod zakonom “ga se boji, a tko živi pod milošću, ljubi ga. drugi uzima ozbiljno bolno svjetlo pakla i trećeg radosnog svjetla raja. Tko spava u smrti, ima krivi mir. Tko je probuđen, nema ga, ali onaj koji vjeruje živi u pravom miru. Božji mir ispunjava i upravlja njegovim srcem Nevjernik, bilo da kršteno ili ne, posjeduje imaginarnu slobodu, koja je zapravo neobuzdana: Židov, ili netko po židovskom zakonu, nalazi se u teškom i lošem ropstvu. Probuđeno đavolje dijete rado griješi, probuđeno nevoljko. Ali jedno Božje dijete “ne čini grijeh, ali se čuva i zlo ga ne dotiče.” , ali nije u stanju pobijediti. Čovjek pod milošću se bori i pobjeđuje, da on “pobjedonosno pobjeđuje kroz Onoga koji ga je ljubio”.

Zaključak

Budući da sam na jednostavan način prikazao trostruko stanje čovjeka, odnosno “tjelesno”, “zakonsko” i “evanđeosko”, proizlazi da: nije dovoljno ljude dijeliti na iskrene i neiskrene. Može se biti potpuno pošten u svakoj od ova tri stanja; znači ne samo ako je stekao “Duh posinstva”, nego i ako živi u “duhu straha i ropstva”, da, čak i kada ne poznaje ni strah ni ljubav. Nesumnjivo, ima iskrenih nevjernika kao i iskrenih Židova ili kršćana. Ali ovaj uvjet još nije dokaz da je čovjek prihvaćen od Boga. Ispitujte sebe”, i ne samo to – jesi li pošten, nego “jesi li u vjeri”. Strogo ispitaj, jer ti je to od velike važnosti! Koje je načelo u tvojoj duši? Je li to ljubav prema Bogu, strah, strah. od Boga, ili nije ni jedno ni drugo? Nije li to ljubav prema svijetu, ljubav prema užitku, za osobnu korist, za udobnost ili za ugled u društvu?

Ako se ovako ponašaš još uvijek si običan nevjernik (pogan). Imaš li raj u srcu? Imaš li Duha posinstva, koji neprestano viče: “Abba oče”? Ili vapite Bogu kao iz “paklenog želuca”, svladani brigom i strahom? Je li vam sve ovo potpuno strano? Nadilazi li to vaše nastupe? Vi nevjernici (pogani)! Baci masku! Nikada se niste obukli u Krista! Pokažite svoje pravo lice! Gledaj u nebo i priznaj pred Njim – vječnim, da ne pripadaš djeci ni slugama Božjim!

Tko god da ste: griješite li ili ne? Ako pogriješite, činite li to svojevoljno? Božja izreka vrijedi za vaš slučaj: “Tko čini grijeh, pripada đavlu.” Ako dragovoljno griješiš, onda si vjeran sluga đavla i on će ti sigurno platiti za tvoju službu. Ako griješiš nevoljko, i dalje si njegov rob. Neka te Bog izbavi iz njegovih ruku!

Borite li se svaki dan protiv svakog grijeha? Tada priznajem da si dijete Božje. Stojte čvrsto u svojoj lijepoj slobodi! Borite se, ali bez pobjede? Tražite li bezuspješno moć nad grijehom? Tada još ne vjerujete u Krista. Ali nastavite i doći ćete do spoznaje Boga. Zar se ne mučite, lagodnim životom, lijeni i moderno kreirani? Kako se usuđuješ uzeti ime Kristovo u svoja usta, samo da bi ga hulio pred poganima? Probudi se ti koji spavaš! Viči svome Bogu prije nego te propast proždere!

To što neki izgledaju bolje nego što stvarno jesu, kako ne bi prepoznali stanje u kojem se nalaze, može biti posljedica činjenice da se često ta različita stanja duše miješaju jedno s drugim i donekle su u ista osoba. Iskustvo pokazuje da se stanje pod zakonom ili stanje pod strahom vrlo često miješa sa stanjem tijela, jer malo ljudi tako čvrsto spava u svom grijehu; ponekad su, manje-više, budni. I zato što je Duh Božji, ne čekajući da ga čovjek pozove, ponekad sasvim jasan. Plaši pogane, tako da oni nekad “znaju da su samo ljudi”. Osjećaju teret grijeha i ozbiljni su u namjeri da izbjegnu gnjev koji je pred njima. Ali to ne traje dugo, jer rijetko dopuštaju da strijela spoznaje grijeha prodre duboko u njihovu dušu. Brzo uguše milosrđe Božje i ponovno se počnu valjati u blatu.

Isto se događa i s evanđeoskim stanjem, stanjem ljubavi, koje se prečesto miješa sa stanjem pod zakonom. Jer samo rijetki, koji su postigli i primili duh ropstva i straha, ostaju neprestano bez nade.

Mudri i dobri Bog rijetko dopušta takvo što, jer misli da smo prah, i nije Njegova volja da bilo koje tijelo ili duh koji je stvorio budu skriveni od Njega.

Zato On onima koji sjede u mraku u posebnim situacijama, koje smatra dobrima, šalje zraku svjetlosti. On čini da dio svoje dobrote prođe mimo njih i pokazuje da je Bog “koji čuje molitve”. Tada su čak i izdaleka vidjeli obećanje, koje vrijedi kroz vjeru u Krista; i kroz to su ohrabreni, “da trče utrku koja je pred nama”.

Drugi razlog za samozavaravanje je taj što mnogi ne razmišljaju o tome koliko dugo osoba može izdržati kada je fizički ili u najboljem slučaju u pravnom stanju. Čovjek uvijek može imati suosjećajnu i dobroćudnu narav, ljubazan, pristojan, velikodušan i ugodan.

Do neke mjere može posjedovati poniznost, strpljivost, umjerenost kao i mnoge druge moralne vrline. Možda želi skinuti svaki teret kako bi imao više vrlina. Nekim se nepravdama može suprotstaviti, možda čak i u cjelini onoga što se protivi pravdi, milosrđu i istini. Može učiniti mnogo dobra, može nahraniti gladne, obući gologlavo, pomoći udovicama i beskućnicima. Može prisustvovati bogoslužju, prakticirati molitvu i čitati kršćansku literaturu. Unatoč svemu, on i dalje može ostati tjelesni čovjek, koji ne poznaje ni sebe ni Boga, ni duha straha, ni duha ljubavi, jer se nikada nije pokajao i nikada nije vjerovao u evanđelje.

Čak i kad postoji duboka spoznaja grijeha i veliki strah od Božjeg gnjeva, čak i strastvena čežnja da se ostavi svaki grijeh i ispuni svaka pravednost, uz radost u nadi i dah ljubavi koji često dotiče dušu, čak ni to. ne bi bio dokaz da je Čovjek “pod milošću” i da ima pravu i živu kršćansku vjeru, osim u onom u čijem srcu usvaja duh posinstva i neprestano vapi: “Abba, oče!”

Zato budite oprezni, vi koji nosite Kristovo ime, da ne propustite cilj svog visokog poziva. Pazite da se ne nađete u fizičkom stanju, u kojem mnogi ostaju, a koje ljudi smatraju “dobrim kršćanima”, ili u pravnoj državi, u kojoj mnogi “visoko poštovani ljudi” žive i zadovoljno umiru. Ne! Bog je pripremio bolje stvari za vas; težite im, dok ih ne dobijete.

Niste pozvani da se bojite i drhtite kao đavao, nego da se radujete i ljubite kao anđeli Božji. “Ljubi Gospodina Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim svojim umom i svom snagom svojom. Treba se uvijek radovati, moliti bez prestanka i zahvaljivati ​​u svakoj prilici.” Bogu, “kako je učinjeno na nebu.” “Shvati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno!”, tako da ćeš “posegnuti za onim što je pred tobom”, sve dok te “Bog mira ne opremi svim dobrim tvori volju njegovu, i neka čini u tebi što je njemu milo, po Isusu Kristu, kojemu je slava u vijeke!” Amen!”

Autor: John Wesley

Izvor: “Propovijed 9”, Glas Evanđelja, 3-4/2002.
S njemačkog preveo: Daniel Naskovski.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori