Sigurnost spasenja reformatorima je davala radost i snagu. Upravo ih je ta kršćanska sigurnost činila nepokolebljivima i čvrstima u sukobima s Rimskom crkvom i odolijevanju neprijateljskim napadima. Reformatori su bili prvi koji su istaknuli i naglašavali doktrinu o sigurnosti, smatrajući je najvećom dragocjenošću kršćanske vjere.

Upravo je to bila jedna od najvažnijih točaka u sukobu s Rimskom crkvom koja je tvrdila kako jedina posjeduje spasenje, a nije činila apsolutno ništa po pitanju sigurnosti tog spasenja za one koji su tražili utočište u njoj. Augustin je već stoljećima ranije napisao kako vjera uključuje i sigurnost. Rimokatolički teolozi su se međusobno, ali i s reformatorima, uglavnom slagali po tom pitanju. Ali kada se ticalo pitanja osobne sigurnosti, situacija je bila nešto drugačija. Prevladavajuće mišljenje je bilo kako ‘’sigurnost vjere’’ ne uključuje i tu osobnu sigurnost. Neki teolozi, koji su prihvatili dogme semipelagijanizma, tvrdili su kako nije moguće imati sigurnost spasenja, čime su bili dosljedni svom nauku. Njihovo gledište je postupno prevladalo u Rimokatoličkoj crkvi i konačno se oblikovalo na koncilu u Trentu, a kaže da je osobi nemoguće, osim posebnim otkrivenjem, znati nalazi li se u stanju milosti i hoće li na kraju biti spašen. Službeno stajalište Rimokatoličke crkve jest da je takvo otkrivenje dano nekolicini mučenika-svetaca. Velika većina vjernika će se morati zadovoljiti pukom vjerojatnošću kako jesu spašeni. Ta doktrina trajne nesigurnosti o najvažnijem vidu ljudskoga života je prirodna posljedica semipelagijanističke doktrine o grijehu i milosti. Njome je Rimokatolička crkva dobila učenje kako oproštenje grijeha uvelike ovisi o sakramentu pokore i ljudskom posredovanju svećenika. Rimokatolici ne vjeruju u potpunu pokvarenost čovjeka i stoga ne mogu razumjeti da je Bog taj koji započinje djelo otkupljenja.

Vjera je, za rimokatolike, ljudsko djelo, samo pristajanje uz istinu koju Crkva propovijeda a ne dar Božji. Štoviše, za rimokatolika vjera nije nešto što je usmjereno jedino i isključivo na Boga i Njegovu milost objavljenu po Isusu Kristu, već, jednim djelom, počiva na nesigurnom temelju vlastita morala i dobrih djela. Ne prihvaćaju doktrinu o predestinaciji (predodređenju, op. prev.) i istine koje iz nje proizlaze, kako Božja milost djeluje samo u izabranima i po kojoj će sveti ustrajati do samoga kraja. Rimokatolik vjeruje kako ni sadašnje stanje milosti ne jamči konačno spasenje. Nadalje, Rimokatolička crkva smatra kako oproštenje grijeha ne ovisi o neposrednom božanskom djelu oproštenja, već ovisi o sakramentu pokore, koji se mora činiti nakon svakog smrtnog n grijeha, te o svećenikovu oproštenju. Sa svakim novim smrtnim grijehom stanje milosti se gubi i može se obnoviti jedino po pokori, a kada se iznova počini smrtni grijeh milost se gubi.

Vidi i ovo: Koje su dobrobiti sigurnosti spasenja?

No ovo nije jedina stvar koja onemogućava sigurnost spasenja. Ispovijed je također ograničena svakojakim nesigurnostima. Može se dogoditi da zaređenje svećenika koji obavlja ispovijed nije valjano pa je otpuštenje grijeha beskorisno. Namjere su mu možda krive, što nas dovodi do još jednog elementa nesigurnosti. Također, vjernik koji se došao ispovjediti je možda nesiguran ili neodlučan. Možda je previdio neke grijehe i nije ih spomenuo svećeniku, što znači da mu ti grijesi nisu oprošteni.

Stoga nije niti čudno da sigurnost spasenja u Rimokatoličkoj crkvi ne dolazi u obzir. Ali Rimokatolička crkva ide korak dalje te osobnu sigurnost vjere smatra nepoželjnom. Po svemu sudeći pravi razlog tomu je da crkva, držeći duše vjernika u stalnoj nedoumici, uvelike profitira iz toga. Po sakramentu pokore crkva ima bogatu žetvu. Dakako, crkva ne navodi to kao razlog postojanja tog sakramenta već tvrdi kako je korisno i dobro za kršćanina gajiti iskrene sumnje o opravdanju i konačnom spasenju. Takve sumnje zapravo čuvaju kršćane od uobraženosti i pouzdanja u sebe, svjedoče o poniznosti osobe i služe kao zdravo uzdržavanje od zlih strasti, što u vjerniku nikada ne bi moglo proizvesti radost i mir. Jedan od najvećih rimokatoličkih mislilaca prošloga stoljeća, Mohler, rekao je: ‘’Mislim da bih se u društvu čovjeka koji tvrdi da je siguran u svoje spasenje osjećao vrlo nelagodno i vjerojatno bih smatrao da je takav čovjek pod đavolskim utjecajem.’’

Reformatori su imali sasvim drugačiji stav. Naglašavajući doktrinu o predestinaciji i potpunoj ljudskoj nesposobnosti učiniti bilo kakvo duhovno dobro, nesposobnosti da se pokajanim srcem okrenu k Bogu, naučavali su o ljudskoj ovisnosti o Božjoj milosti za spasenje, opravdanje vjerom, a ne držanjem Zakona, i ustrajnost svetih. Glavna točka diskusije o sigurnosti spasenja između rimokatolika i reformatora bila je: mogu li i trebaju li vjernici, bez nekog posebnog otkrivenja, biti sigurni u opravdanje i spasenje? Rimokatolici su držali da to nije moguće, a reformatori su pak govorili da jest, i od tada se pravovjerni protestantski teolozi slažu po tom pitanju.

Vidi i ovo: Pitanje sigurnosti u današnjem vremenu

No to nije bio konačni oblik te kontroverze. Rimokatolici su postupno promijenili smjer. Neki od njih, razumniji, nisu se usuđivali u potpunosti negirati sigurnost vjere. Radije su raspravljali o stupnju sigurnosti koju vjernik može imati. Tako su reformatori usmjerili diskusiju na prirodu i temelj kršćanske sigurnosti. Tvrdili su kako je sigurnost moguća, sigurnost koju vjernici imaju u istinitost otkrivene istine u Pismu; sigurnost koja je dio, zapravo glavna karakteristika, sama srž, opravdavajuće vjere.

Calvin i Luther su izrekli neke vrlo ‘’tvrde’’ izjave implicirajući kako se osoba koja nema sigurnost spasenja ne može smatrati pravim vjernikom budući da osoba koja ima istinsku vjeru ne može gajiti sumnje o svom spasenju. Calvin kaže: ‘’Prava i potpuna definicija vjere je da imamo čvrstu i sigurnu spoznaju božanske naklonosti spram nas, što temeljimo na istini i Kristovom obećanju koje je Duh Sveti otkrio našim umovima i zapečatio u našim srcima.’’ ‘’Nitko, kažem vam, nije vjernik doli onaj koji vjeruje u sigurnost svojega spasenja i time ima pobjedu nad đavlom i smrti.’’ Isto tako je vrlo jasno rekao kako to ne znači da pravi vjernik neće imati borbe sa sumnjama i
nesigurnostima: ‘’Kada nam postane jasno da naša vjera treba biti sigurna, mi ne zamišljamo sigurnost bez imalo sumnje ili sigurnost koju nikada ne prekida tjeskoba, već potvrđujemo kako se vjernik neprestano bori s vlastitom nepouzdanošću, te da smo daleko od jednostavnog umirivanja svijesti do koje ne dopire, niti je uznemiruje, ikakva oluja.’’ Ono što nam Calvin želi reći je da iako naša vjera treba uvijek sadržavati sigurnost spasenja, vjernici se ne ponašaju uvijek kao da su slobodni od sumnji i nevolja. Drugim riječima, osjećaj sigurnosti raste i pada s usponom i padom prakticiranja vjere.

Autor: Louis Berkhof

(Iz knjige Sigurnost vjere)

Više o ovoj temi možete pročitati u navedenoj knjizi, koju možete naručiti putem e-maila: ipaprkc@gmail.com

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.