65. Budući da smo jedino po vjeri sudionici u Kristu i svim njegovim dobročinstvima, otkuda dolazi vjera?
Sveti Duh je budi u našim srcima po propovijedanju Svetog evanđelja te potvrđuje to kroz primanje svetih sakramenata.
Kratko razmatranje:
Pitanje sakramenata je veoma bitna tema u svim ranim protestantskim katekizmima i konfesijama jer su se upravo po ovome pitanju lomila koplja, ne samo između rimokatolika i protestanata već i između samih protestanata.
U prethodnom proučavanju jasno smo uvidjeli da je vjera ona koja nas čini zajedničarima s Kristom i koja nas opravdava. Po njoj dakle mi pristupamo Bogu. Reformatori su ovo načelo veoma snažno istaknuli načelom «Sola fides» (Samo vjera). Uz to se snažno vezuje i načelo «Sola Gratia» (samo milost) jer jedino milošću Božjom, rekli su reformatori, čovjek može biti spašen. Na povezanost vjere i milosti jasno ukazuje apostol Pavao u Efežanima poslanici 2, 8: «Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji». To da možemo vjerovati jest milost Božja, dakle niti vjerovanje ne dolazi od nas. Vjera je dar Božji. (Fil. 1, 29). O tomu govore i Kanoni sa Sinode u Dortrechtu, 3/4 poglavlju XIV točka: «Vjera je dakle dar Božji, ne po tome što se daje od Boga čovjekovoj slobodnoj volji, nego jer je sama uistinu podijeljena, nadahnuta i ulivena u čovjeka. I još, ne jer bi samo Bog dao moć da se vjeruje, i što bi se dalje očekivalo da se čovjekova volja s time suglasi ili na čin vjerovanja pristane i odobri ga, nego, jer i htjeti vjerovati i stvarno vjerovati u čovjeku čini Onaj, koji djeluje tako da čovjek nešto hoće i čini, i zato sve čini u svima.»
66. Što su sakramenti?
Sakramenti su vidljivi sveti znameni i pečati koje je ustanovio Bog kako bi nam kroz korištenje istih jasnije otkrio i zapečatio obećanje evanđelja. te da poradi jedincate žrtve Kristove prinesene na križu milostivo daje oproštenje grijeha i dar vječnoga života.
Kratko razmatranje:
Naglasci reformatora bili su reakcija na učenje srednjovjekovne Crkve koje se ni danas nije bitno promijenilo unutar Rimokatoličke crkve da se čovjek spašava sredstvima milosti, to jest po sakramentima. Uz to je povezano pitanje valjano zaređenih svećenika (sveti red je također sakrament) bez kojega nema valjanih sakramenata pa je stoga svećenik nužni posrednik u posredovanju spasenja. Npr. po sakramentu krštenja čovjek zadobiva nanovorođenje i oproštenje grijeha. Nasuprot tomu reformatori su ispravno naglasili da se nanovorođenje zadobiva temeljem Riječi Božje. Apostol Petar naglašava: «Jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnoga Boga.» (1 Pt 1, 23). Reformatori su također istaknuli odgovornost pojedinca pred Bogom, te da je milost Božja ona koja dolazi po propovijedanju evanđelja. Propovijed dakle postaje središnji dio bogoslužja. Propovijedanje riječi Božje jest jedan od znakova raspoznavanja prave crkve. Ovdje nam se ističe važnost okupljanja oko Božje riječi odnosno na bogoslužje jer je ono redovito mjesto propovijedanja. Na žalost danas crkveno bogoslužje postaje sve nepopularnije pa ga se pokušava «poboljšati» različitim modernim i post modernim dodacima i oblicima kako bi ono bilo što privlačnije i što prihvatljivije. No ne smijemo smetnuti s uma da je Riječ Božja ona koja u nama po Duhu Svetomu rađa vjeru. Spasenje je usko vezano uz propovijedanje. Jer, kaže Petar: «…kako će zazivati onoga koga nisu vjerovali’ Kako će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika?…» (Rim 10, 14-15a)
No protestanti nisu odbacili važnost sakramenata ali su naglasili da su oni neodvojivi od Riječi Božje. Za reformatore je, kako smo naglasili, propovijedanje Riječi Božje znak prave crkve ali i valjano dijeljenje sakramenata.
67. Jesu li oboje, i riječ i sakramenti, namijenjeni usredotočenju naše vjere na Kristovu žrtvu na križu kao jedinoj osnovi našega spasenja?
Da, zaista, jer nas u evanđelju Sveti Duh uči, a kroz svete sakramente uvjerava, da se cijelo naše spasenje nalazi u jednoj Kristovoj žrtvi na križu za nas.
Kratko razmatranje:
Duh Sveti potvrđuje uporabom sakramenata našu vjeru. Na taj način sakramenti jesu sredstva spasenja ali ne sama po sebi kako su to tvrdili (i tvrde) rimokatolički teolozi (ex opere operato), već isključivom djelovanju Duha Svetoga kako to tumači Westminsterski duži katekizam u pitanju 161: Kako sakramenti postaju učinkovita sredstva spasenja? Katekizam odgovara: Sakramenti postaju učinkovita sredstva spasenja ne po nekoj moći koja bi se nalazila u njima samima nit po pobožnosti onoga koji ih udjeljuje već jedino i isključivo po djelovanju Duha Svetoga i po blagoslovu onoga koji ih je i ustanovio, Krista. Uloga sredstava milosti jest da osnažuju vjeru a ne da udjeljuju spasonosnu vjeru. Jer sakramenti ne spašavaju. Oni su znakovi spasenja, dakle vidljivi znaci one milosti koja djeluje u nama kao vjernicima.
Sakramenti su znaci po kojima nam Bog na što bolji način pojašnjava i potvrđuje vjeru koju po Pismu primamo. Calvin će u svojim Institucijama kršćanske religije reći: «(sakrament) je izvanjski znak kojim nam Gospodin pokazuje svoju dobru volju i svjedoči nam o njoj da bi nas podržao i učvrstio usprkos nesavršenosti naše vjere… Naša vjera je tako mala i slaba te ako nema podrške sa svih strana i nije na sve načine poduprijeta, iznenada se poljulja, uznemiri i posrće…». U navedenom djelu Calvin sakramente naziva ih stupovima vjere: «Kao što zgradu nose i podupiru temelji i svaki put kad se dodaju stupovi ona je sigurnija i čvršća, tako je naša vjera oslonjena i poduprijeta Božjom riječju kao temeljima, a kad se dodaju sakramenti oni služe kao stupovi, na koje se jače oslanja bolje se učvršćujući». Calvin također sakramente naziva ogledalom u kojem «možemo gledati bogatstva Božje milosti koja nam (Bog) poklanja.»
Na sličan način su i znaci u Starome zavjetu djelovali. Apostol Pavao govori o Abrahamu i o njegovoj vjeri koju je primio još dok je bio neobrezan (Rim 4, 9-10). «I primi znak – obrezanje – kao jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan tako da s neobrezanjem bude otac svih koji vjeruju, kako bi se i njima uračunala pravednost…» (Rim 4, 11).
68. Koliko je sakramenata Krist ustanovio u Novom Zavjetu?
Dva, sveto Krštenje i Večeru Gospodnju ili svetu Večeru.
Kratko razmatranje:
Reformatori su sakramente sveli na dva. Srednjovjekovna crkva kao i danas rimokatolička i pravoslavna smatrala je da ima sedam sakramenata: krštenje, euharistija, krizma, ispovijed, brak, sveti red (svećenstvo) i bolesničko pomazanje. Reformatori su prihvatili za sakramente samo krštenje i Večeru Gospodnju. Naime sakramenti su po reformatorima morali zadovoljiti tri kriterija: 1) sam Krist ih je morao ustanoviti, 2) morao je zapovjediti svojim sljedbenicima da ih obdržavaju i 3) sakramenti su morali biti usko povezani s božanskom objavom u Kristu. Po shvaćanju dakle reformatora jedino su krštenje i Večera Gospodnja (ili Sveta Večera) zadovoljavali ove kriterije.
No reformacija nije odbacila druge obrede koje Rimokatolička crkva naziva sakramentima. Tako se i u protestantskim crkvama drži obred vjenčanja, rukopolaganje odnosno zaređenje službenika crkve. Konfirmacija je također prisutna u protestantskim crkvama kao potvrda krštenja odnosno kao određeni ispit duhovne zrelosti.
MOLITVA
Gospode, hvala ti za vidljive znakove tvoje nevidljive milosti po kojima mi svjedočiš da me prihvaćaš kao svoje dijete.
I molim te onako kako si me učio moliti:
OČE naš koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje,
dođi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja,
kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
I otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla.
Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć
u vjekove. Amen.
Priredio: Biskup Jasmin Milić
Prethodno razmatranje:
Više o katekizmu:
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.