Treba li praštati i koliko puta oprostiti nekome? Ako očekujemo oproštenje od drugog, moramo i mi praštati onima koji od nas oprost traže.

U ono vrijeme pristupi k Isusu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.”

Nastavi Isus: “Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.”

“A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.” “Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru.

Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.” Matej 18, 21-35

Opraštanje je blagoslov koji se lako može prenijeti na druge. Ako oprostimo ljudima male stvari zato što je Bog nama oprostio najviše što se može oprostiti, onda ćemo kao novi ljudi pokazati kako ispunjavamo jednu dužnost. Pokazat ćemo još nešto: sposobni smo živjeti kao ljudi kojima je grijeh oprošten.

To je umijeće malih koraka.

Izgleda mi da patimo od nečeg velikog. Međutim, postoje mali koraci koji se uvijek mogu učiniti. Velike stvari mame nedostižnošću, te zanemarujemo ono što se može dostići. Počnite od nekog običnog praštanja, od nekog malog koraka. Poslije i neće biti teško preći na nešto veće.

Vidi i ovo: Kad Bog prašta, grijeha se ne spominje

Pričali su mi da ima kod Tolstoja priča kako su dvije žene došle jednom starcu ispovjedniku. Jedna kaže da je učinila veliki grijeh, a druga kaže da ne zna da je nešto mnogo griješila. On ih je uputio do potoka: neka na obali prva žena uzme dva velika kamena, a druga neka donese vreću sitnih kamenja. Kad su mu donijele, on rekne ženama da vrate kamenje na svoja mjesta. Ona dva velika kamena je bilo lako vratiti. U zemlji su postojala vidljiva udubljenja. Međutim, što činiti sa sitnim kamenjem? Kako naći njihova udubljenja?

Mnogo je ljudi koji danas ne “paze na sitnice”. Do velikih propusta dolazi zbog zanemarivanja malih stvari. U Psalmu (112, 5) piše: “Blagoslovljen je čovjek, koji je milostiv i daje u zajam, i poslove svoje uređuje po pravici.”. Blago onom koji je u stanju da čini male stvari. Nije to zbog značaja malih stvari, nego zato što se preko njih možemo uvježbati za nešto veće, pa i za nešto znatno veliko.

Naše sposobnosti za praštanje trebaju rasti. Tako dolazi velikodušnost. Tako napredujemo. Po pravilu Sotona nudi ono što nemamo. Slični su razmetljivi ljudi: pričaju da imaju što inače nemaju, pokazuju se ne onakvima kakvi jesu, nego onakvima kakvi nisu. (Na pr. ljudi koji kupuju knjige na metar).

To je lažno predstavljanje. Pravo predstavljanje je drugačije. Piše u Drugoj poslanici Korinćanima (9, 8): “A Bog može učiniti, da je među vama izobilna, svaka milost, da u svemu svagda svega dovoljno imajući obilujete za svako dobro djelo;”. Nije potrebno da obilujemo u nekom imanju ili u nečemu što je vrlo plemenito i lijepo, nego da to bude izobilje u dobrim djelima. Ovamo spada i velikodušno praštanje.

Vidi i ovo: Koliko puta trebamo oprostiti?

Velikodušnost može utjecati i na druge ljude. Onda je blagoslov i za njih.

U našem tisku mogli smo nedavno pročitati o čovjeku koji je cijelom selu posuđivao novac. Ljudi su uzimali i nisu vraćali. Sretnu ga na putu i stide se. Izbjegavaju da razgovaraju, povlače se u kuće kad prolazi ulicom, sklanjaju se sa svojih prozora kad im je on pored kuće ili u blizini. Kad čeka autobus, ljudi se izgube, odlažu putovanja. U kavani nitko ne sjeda za njegov stol.

Čovjeku dosadi pa na općinskoj oglasnoj ploči napiše da svima oprašta dugove. Svi su se promijenili. Vratilo se prijateljstvo. Obnovila se susretljivost u ljudi. Nitko se ne stidi da ga pozdravi i priupita za zdravlje. Čovjek se više nije osjećao kao da ima kugu.

To je učinila velikodušnost. Praštanje vraća u neporemećen život.

Velikodušnost u postupcima i u srcu kadra je da donese ljudima istiniti blagoslov i da ih odgaja za vrhunsko kršćanstvo.

Spasitelj govori u Propovijedi na gori: “”Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mat. 5, 43-44). Zašto? Zato što treba “da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.” (Mat. 5, 45). Mi smo u neku ruku selektivni: dobrima dobro, lošima loše; boljima bolje, gorima gore. Bojimo se da ćemo biti oštećeni. Treba da se oslanjamo na Božja obećanja. On će nas osposobiti da praštamo i da se ne bojimo šteta.

Božija obećanja su prava blagodat, kao kiša u pravo vrijeme. Možemo bez bojazni da se oslonimo na njih, jer to i jest temelj naše vjere: potpuno oslanjanje na Gospoda. Na kraju svog izlaganja nauka o uskrsenju mrtvih, apostol Pavao poručuje: “Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.” (1. Kor. 15, 58).

Vjera je ostvarljiva i ostvaruje se oslanjanjem na Božja obećanja. “Budite postojani”. Zašto? Zato što Bog misli na nas. On će nas održati. Nikad se ne treba bojati da će nas Gospod zaboraviti i da Svevišnji neće ispuniti svoju riječ. Što on obeća čvrsto je i nepromjenjivo.

Uzmimo za primjer jedno od Spasiteljevih obećanja: “Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.” (Ivan 14, 12). Evo jednog djela koje je veće nego što je Isus činio: Gospod nikad nije propovijedao tolikim masama ljudi, žena i djece. Danas je moguć satelitski prenos jedne propovijedi po cijelom svijetu. Krist postaje dostupan krajevima koji o njemu niti su znali niti su bili voljni da znaju.

Nitko nam ne smeta da se uzdamo u Boga koji osposobljava za velika djela. Korak po korak, možda jedva vidljivo, kršćani su sve bliži djelima slave zato što se i sami približavaju slavi Božjoj.

Ne znači ovo da će sve ići glatko. Netko neće moći da prašta, kao što netko drugi neće znati da se kaje. Tu su također potrebne nove pouke i nova iskustva.

Neće svi ljudi biti dobri niti će svi odgovoriti svom zadatku pred Bogom. Biće i onih koji nisu dorasli jadima i napastima. Ipak to ne smije tebe obeshrabriti. Ništa ne smije da te skloni s puta na kom ćeš drugima biti blagoslov. Ako se naučiš praštanju, Gospod će ti pomoći da ne odustaneš pred smetnjama.

Sjetimo se da je apostol Pavao u zajednici s drugima često govorio o nečem što je Krist tako često napominjao: trpljenje zbog Gospoda Isusa. Želiš li da budeš nekom na blagoslov, moraš računati na Sotonu, prokletnika koji se suprotstavlja svakom blagoslovu. On mrzi Krista i nastoji da širi mržnju i prokletstvo. Njemu smeta Radosna vijest, on je koči i guši, a među ljude pušta zastrašujuće vijesti. Danas imamo sve više straha, ne samo od onog što se događa, nego i od vijesti o onom što će se dogoditi ili se očekuje. Sve više je straha od neizvjesnosti.

Svi psihijatri će vam reći da je stanje u kom živimo, strah i neizvjesnost što nas okružuje, uzrok mnogih duševnih bolesti. Ljudi manje stradaju od onog što im se događa, a više od svijeta koji je postao neprijatan. Sotona je, naime, u prvom redu nastojao da svijet učini što privlačnijim kako bi što više ljudi prilijepio uza se. Tu su glavnu ulogu igrali zadovoljstvo i zabava. Međutim, zadovoljstva i zabave su se tako umnožili da običan čovjek ne može da stigne da se svojski razonodi. On se sve više vezuje za televiziju, a ova opet drži ljude u kući na okupu, tako da Sotona više ne može da razara obitelj onako krvnički kako je to ranije činio.

Nečastivi danas grabi žrtve na drugi način. On na njih navaljuje strah od neizvjesnosti. Svi se pitaju: Što će sutra biti? Čovjek zanemaruje vječnost. On je onemoćao od straha i brine da preživi dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, kvartal za kvartalom, godinu za godinom. Ukoliko poslovi dobro idu, čovjek opet živi u strahu od poreza do poreza.

Kršćani su oslobođeni i od jednog i od drugog postupka sotonskog porobljavanja. To nije zato što su djeca Božja našla neki srednji put nego zato što su našli Kristov put. To je sasvim drugi put. Vjera putuje u slavu. Njom su ispunjeni vjerni privrženici Kristovi. Ni drugima slava nije uskraćena ako hoće da vjeruju.

Mala praštanja, mali koraci, mala spremnost – sve to gradi veliku vjeru i uvodi u najveće blago: slavu Božju. To je naš put za vječni život, za javljanje pred licem Boga živoga.

Autor: Aleksandar Birviš

Izvor: Birviš, Aleksandar, SAGLEDAVANJA – Evanđeoske poruke u naše vreme. Beograd: Alfa i Omega, 1992.

Foto: Pexels

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.