Treba li krstiti djecu?

Treba li krstiti djecu? (Heidelberški katekizam 72-74)

Treba li krstiti djecu? Određene kršćanske zajednice osporavaju krštenje djece smatrajući da samo odrasle, zrele osobe mogu primiti krštenje. No trebaju li djeca biti izuzeta iz Božjih obećanja?

Prethodna razmatranja vidi ovdje.

Treba li krstiti djecu?

Treba li krstiti djecu?
Foto: gdlc.church

72. Spere li izvanjsko pranje vodom po sebi grijehe?

Ne, jer jedino nas krv Isusa Krista i Duh Sveti čiste od svih grijeha.

Kratko razmatranje:

Nastavljamo govoriti o krštenju. Prošli smo puta jasno ustvrdili da nas samo krv Kristova čisti od grijeha. Sakrament krštenja nema snagu čišćenja. On je znak saveza, no nema čudotvornu moć od grešnika stvarati nanovorođenog čovjeka.

To je djelo Duha Svetoga koji nas uvjerava u djelotvornost Kristove žrtve. Kristova žrtva, odnosno njegova prolivena krv na križu, kao jedina čista i savršena (ljudska krv dakle nema snagu očišćenja a još manje životinjska koja se u Starome zavjetu prinosila kako bi se Bog umilostivio) ima snagu čišćenja. To je u potpunosti Božje djelo jer je Bog odlučio učiniti novi  sa svojim narodom po Kristovoj krvi na križu.

73. Zašto onda Sveti Duh naziva Krštenje kupeljem novoga rođenja i pranjem grijeha?

Bog ne govori bez dobrog razloga ove riječi. Naime, On nas želi naučiti da Kristova krv i Duh operu naše grijehe kao što voda spere nečistoću s naših tijela. Ali što je još važnije, on nas svojim božanskim znamenom i znakom želi uvjeriti da je duhovno pranje naših grijeha jednako stvarno kao fizičko pranje vodom.

Kratko razmatranje:

Ovdje iznova učimo lekciju o krštenju kao znaku uvjeravanja da se možemo pouzdati u Božju milost i Njegovo praštanje. Poput vode koja pere našu nečistoću, tako i Bog odnosi odnosno prašta naše grijehe. Naravno, praštanje ima jedan važan preduvjet a to je pokajanje o čemu smo govorili ranije tijekom proučavanja katekizma

74. Trebaju li i djeca biti krštena?

Da, jer djeca, kao i odrasli, pripadaju Božjem Savezu i Crkvi, kao i stariji, i njima je, ne manje nego odraslima, obećano oproštenje grijeha kroz Kristovu krv i Svetog Duha koji budi vjeru. Dakle, djeca bi se Krštenjem, kao znakom saveza, trebala primati u kršćansku Crkvu, i trebaju se razlikovati od djece nevjernika. U Starom zavjetu to je činjeno obrezanjem, Umjesto njega je u Novom Zavjetu Krist ustanovio krštenje.

Kratko razmatranje:

No pozabavimo se ovdje jednom temom koja izaziva dosta prijepora između kršćanskih crkava: treba li krstiti malu djecu (bebe, ili dojenčad) ili ne?

Većina tzv. crkava reformacijske baštine (Baptisti, pentekostalci i sl.) tvrde da se krštenje može udijeliti samo onima koji su sposobni sami javno potvrditi svoju vjeru, koji su se pokajali za svoje grijehe i sl. Dakle, krštenje mora biti svjestan i dragovoljan čin pojedinca.

S druge strane protestantske crkve u najužem smislu te riječi Evangelici i reformirani, kao i neke druge protestantske crkve poput metodista i sl. smatraju kako Bog uključuje i djecu u svoj savez te da i ona trebaju primiti krštenje kao znak saveza.

Savez je Božja inicijativa kojom pokazuje naklonost prema pojedincima i narodu te uspostavlja određeni odnos s njima. Određene znake saveza nalazimo između Boga i Božjega čovjeka Noe. No konkretan savez koji se potvrđuje i određenim znakom Bog čini s Abrahamom. Bog pristupa Abrahamu iz čiste ljubavi. Obećava mu zemlju i potomstvo. Dobro nam je poznata biblijska pripovijest o rođenju Izaka u čemu je Bog potvrdio istinitost svoje riječi. Bog je s Abrahamom sklopio dogovor odnosno savez.

Vidi i ovo: Krštenje i Božji savez s Abrahamom

Kao vidljivi znak ovoga saveza ustanovljeno je obrezanje. Svi muški članovi obitelji trebali su se obrezati pa čak i sluge koje su se nalazile u Abrahamovu domu. Bog kaže Abrahamu: «Obrezujte se, i to neka bude znak Saveza između mene i vas» (Post 17, 11). Ovdje moramo zapaziti da je Bog inicijator saveza, da pristupa Abrahamu iz čiste milosti a Abraham je odgovorio Bogu vjerom. «Abraham povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost.» (Post 15, 69). Također moramo primijetiti da, iako je obrezanje bilo propisano nije automatski činilo obrezane ispravnima pred Bogom. To možemo vidjeti kroz mnoge primjere u Starome zavjetu.  

Vidi i ovo: Krste li protestanti djecu?

Novi savez kojega Bog sklapa sa svojom crkvom ima sve elemente saveza u Starome zavjetu. Bog je onaj koji preuzima inicijativu, Bog je onaj koji iz čiste ljubavi i milosti pristupa k nama a naš odgovor treba biti odgovor vjere po kojoj jedino možemo biti opravdani.

Kao i stari savez tako i novi savez ima  znak inicijative. To je krštenje. Apostol Pavao dovodi u vezu obrezanje i krštenje kada kaže: «U njemu ste i obrezani, ne obrezanjem obavljenim rukom, nego obrezanjem Kristovim: odlaganjem tijela koje služi grijehu. Zajedno s njim ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vjerom u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih.» (Kol 2, 11-12). Poput obrezanja, i krštenje trebaju primiti djeca vjerujućih. Poput obrezanja ni krštenje ne djeluje automatski.

Dakle, obrezanje su primala dakle i djeca. Obrezanje je bilo naređeno za svu mušku djecu  i dio Božje namjere za obitelj.

«A ovo je Savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano. Obrezujte se, i to neka bude znak Saveza između mene i vas. Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano; i rob, rođen u vašem domu, i onaj što bude kupljen od stranca, koji ne bude od vaše krvi. Da, i rob rođen u tvome domu ili za novac kupljen mora se obrezati! Tako će moj Savez na vašem tijelu ostati vječnim Savezom. Muško koje se ne bi obrezalo neka se odstrani od svoga roda: takav je prekršio moj Savez.» (Post 17, 10-14).

Vidi i ovo: U kojem je odnosu savez s Noom i Mojsijem i krštenje?

Dakle dijete koje je rođenu u narodu saveza ima pravo na znak pripadnosti. Vjera roditelja jest od velike važnosti i za dijete. Ne dati djetetu znak saveza, u starome zavjetu je predstavljalo ozbiljnu krivnju. Vođen ovim principom apostol Petar na dan Pedesetnice kaže: «Vama je, naime, ovaj obećani dar namijenjen, vašoj djeci i svima koji su daleko, koliko god ih pozove k sebi Gospodin, naš Bog.» ((Dj 2, 39). Ovo Petar izgovara pozivajući okupljeno mnoštvo na krštenje.

Vidi i ovo: Sedam činjenica zbog kojih protestanti krste djecu

Ako su djeca bila uobičajena u starozavjetnoj obitelji Božjega naroda, zašto ih isključivati u novome savezu, za koji Biblija kaže da je još bolji od staroga?

 Jedan Židov bi bio veoma iznenađen kada bi mu se reklo da on treba primiti znak saveza s Bogom a njegova djeca ne. Ovdje trebamo spomenuti i prozelite (pogane koji su pristupali židovstvu). Prozeliti kao i njihova djeca prolazili su kroz obredna pranja. To je bilo svojevrsno prozelitsko krštenje. Dakle i u obrezanju i u prozelitskom krštenju djeca su bila uobičajena. Ona su zauzimala važno mjesto u obitelji. Da je Isus htio isključiti djecu iz Novoga saveza sigurno bi to negdje jasno naglasio.

Iz novozavjetnih primjera vidimo da su se krštavale cijele obitelji. Krstio se Lidijin dom (Dj 16, 15), obitelj tamničara u Filipima (Dj 11, 14) i Stefanin dom (1 kor 1, 16). Kao što se u Starome zavjetu Bog bavi Noom i Abrahamom te njihovim obiteljima, tako i u Novome zavjetu Bog ne razdvaja obitelji. Vjera tamničara i njegovo krštenje temelj je za krštenje cijele njegove obitelji. Kao što obrezanje nije djelovalo automatski tako ni krštenje ne djeluje automatski. Ne znači da su članovi obitelji koji su bili kršteni ujedno bili i spašeni.

Netko će prigovoriti da u ovim obiteljima nije bilo djece. To je jako teško za povjerovati.

Rekli smo ranije da je Bog inicijator saveza. U krštenju djece to se na poseban način potvrđuje. Dok je za one koji krštavaju odrasle, krštenje čin kojega MI činimo (mi smo uzvjerovali, mi smo se pokajali, mi smo odlučili…), za nas koji krštavamo djecu krštenje prvenstveno svjedoči o Božjem djelovanju u nama i o njegovom milosti koja nam se daje kao nezasluženi dar Božji. Kao i u spasenju tako se i u krštenju Bog nama ispruža.

Krštenje je dakle znak pripadnosti, znak identiteta. Kršteni ima svoj dom, on pripada Božjoj obitelji. On zna da ima dom kojemu se uvijek poput izgubljenoga sina može vratiti.

No kako smo naglasili ranije, krštenje ne djeluje automatski. Mi krštenje moramo živjeti. Roditelji imaju veliku odgovornost odgajati djecu u Kristovoj nauci te ih voditi do pokajanja.

MOLITVA

Gospode, mnogi su primili krštenje kao znak saveza, ali su se svojim životom udaljili od tebe. Učini da svatko tko sebe doista smatra kršćaninom živi kao tvoj sljedbenik.

I molim te onako kako si me učio moliti:

OČE naš koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje,
dođi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja,
kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
I otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla.
Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć
u vjekove. Amen.

Priredio: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Naslovna foto: cloverhillchurch

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori