woman typing on laptop

Je li kršćanski objavljivati tuđe tekstove na društvenim mrežama bez navođenja izvora?

Društvene mreže na internetu omogućile su svakome pa i onima koji žele podijeliti svoja kršćanska uvjerenja da objavljuju duže ili kraće tekstove (postove, misli ili članke) i da na taj način objave vlastite stavove ili stavove drugih. Pretpostavlja se, ako se uz tekst ne navodi autor, da se radi o autorskom tekstu onoga tko ga je objavio.

No, nije uvijek tako. Nerijetko sam naišao na objave za koje sam znao tko im je autor ali se isti nije naveo. Da ne kažem da sam nailazio i na vlastite tekstove koje su drugi prisvojili i objavili bez navođenja autora odnosno izvora. Nerijetko komentatori ispod takvih objava pohvaljuju onoga tko je objavio tuđi tekst a objavitelj preuzima ulogu koja mu ne pripada. Takve se objave nerijetko dijele pa će se širiti na stotine i tisuće profila. Čak i kada izričito ispod određenog teksta stoji da se uz preuzimanje obavezno navede izvor kao što je to praksa na našem portalu, to ne sprječava mnoge da postupe suprotno. Neki su portali zaštitili svoje kratke poruke na slikovnim objavama time što su na iste naveli adresu portala, instagrama, fb adresu i sl. Dugi objavljuju njihove objave na način da odrežu dio na kojem se nalazi adresa izvora.

Još je gore kada netko svjesno potpiše sebe ispod tuđih objava. Kako sam naveo, takve će se objave preuzimati, dijeliti pa će se čitatelji dovesti u zabludu.

Radi se o praski plagijata (lat. plagere = oteti), koji označava čin prisvajanja ili kopiranja tuđeg pisanog, umjetničkog ili drugog kreativnog rada u svoj vlastiti, bilo djelomice ili u cijelosti, bez navođenja izvornog autorstva ili izvornika (Wikipedia).

Dakle radi se o krađi koja je nedozvoljena u bilo kojem obliku pa i kada se radi o krađi tuđih tekstova (prepisivanju članaka, akademskih radova ili korištenja dijelova bez navođenja autora) kao i na objave na internetu.

Naravno, postoje kratke misli koje je netko objavio bez da ih smatra svojim autorskim djelom (poput npr. “Bog uslišava molitve”, “Pouzdaj se u Boga”, “Bog te ljubi” i sl. No, kada se radi o nekom konkretnom autorskom tekstu ili je objavljen na nekom portalu, kršćani su dužni navesti autora ili izvor jer su u suprotnom kradljivci i time izravno krše osmu Božju zapovijed “Ne ukradi”. U katekizmu “Biti kršćanin” kaže nam se da osim posjeda možemo ukrasti: “… čast, zasluge, znanje i otkrića… (Biti kršćanin, čl. 322).

Ako nismo sigurni tko je autor određenog teksta na koji smo naišli, uz malo truda i “googlanja” brzo možemo doći do njega ili do izvora. Ako ne možemo doći do izvora, poštenije je naznačiti da se radi o nepoznatom autoru nego da druge dovodimo u zabludu da se radi o našem tekstu.

Dakle, ne samo da nije kršćanski objavljivati tuđe tekstove bez da se navede autorstvo ili izvor nego se radi i o grijehu krađe ali i lažnog svjedočenja (laganja).

Autor: Biskup Jasmin Milić

Foto: pexels

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Odgovori