Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.  Kad se približi Betfagi i Betaniji, uz goru koja se zove Maslinska, posla dvojicu učenika govoreći: “Hajdete u selo pred vama. Čim uđete u nj, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i dovedite. Upita li vas tko: ‘Zašto driješite?’, ovako recite: ‘Gospodinu treba.’” Oni koji bijahu poslani otiđoše i nađoše kako im bijaše rekao.  I dok su driješili magare, rekoše im gospodari: “Što driješite magare?” Oni odgovore: “Gospodinu treba.” I dovedoše ga Isusu i staviše svoje haljine na magare te posjednuše Isusa. I kuda bi on prolazio, prostirali bi po putu svoje haljine. A kad se već bio približio obronku Maslinske gore, sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe:  “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!” Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: “Učitelju, prekori svoje učenike.”  On odgovori: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!” Luka 19, 28 – 40

Na svome putu prema Jeruzalemu gdje ide na slavlje posljednje ovozemaljske Pashe, Isus je propovijedao radosnu vijest, pozivao ljude na obraćenje, poučavao ih, liječio, slušao i sada je došao do onog trenutka života koji ga vodi u muku i smrt na križu. Isus s učenicima dolazi pred Jeruzalem i prvo stajalište mu je Maslinska gora, mjesto na kojem je Isus često boravio u molitvi pred Nebeskim Ocem jer za sve ono što je činio i za sve ono što je sada bilo pred njim trebalo mu je puno duhovne snage, a nju je mogao dobiti jedino molitvom. Maslinska gora je i u židovskom narodu bila smatrana mjestom molitve gdje je i kralj David odlazio na molitvu (2 Sam 15,30-32). I prorok Ezekiel na toj gori vidi slavu Božju („Slava se Jahvina vinu iz grada i zaustavi se na gori, istočno od grada.“ Ez 11,23) dok prorok Zaharija Maslinsku goru vidi kao mjesto na kojem će Gospodin stajati i suditi svijetu („Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku.“ Zah 14,4). Ona je bila mjesto gdje se spajaju nebesko i zemaljsko, mjesto gdje Bog govori i zato je među Židovima postojalo vjerovanje da je Maslinska Gora bila upravo to mjesto odakle je trebao doći Mesija. Isus se sa svojim učenicima zaustavlja pored Maslinske gore i šalje nekolicinu učenika u obližnje selo da mu dovedu magarca na kojem će ući u Jeruzalem. Poznajući Isusa znamo da je svugdje išao pješice stoga nije za vjerovati da mu je magarac trebao jer više nije mogao hodati, već je tim činom htio dati određenu simboliku. Veliki kraljevi, ratnici i vojskovođe su nakon ratnih pobjeda slavodobitno u povorkama na konjima ulazili u gradove gdje su ih građani dočekivali i slavili. Prorok Zaharija u svom proroštvu prorokuje: „Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ (Zah 9,9). I Isus prema evanđelistima uzima „magare koje još nitko nije zajahao“ (Lk 19,30) ili kako evanđelista Matej izravno citira ovo Zaharijino proroštvo (Mt 21,5). Evo, Mesija jašući na magaretu ulazi u sveti grad Jeruzalem i baš onakav kakvim ga opisuje prorok Zaharija: pravedan, pobjedonosan i ponizan. Isus nije ratnički kralj, već kralj mira, baš kako je opisan u starozavjetnim tekstovima (Post 49,10; Iz 2,4; Mih 4,3). Isus, kao potomak iz loze Davidove, pobjedonosno i kraljevski ulazi u grad spuštajući se sa Maslinske gore.

Učenici koji su bili uz Isusa prepoznali su ga kao iščekivanog Mesiju, slavili ga, klicali mu mašući grančicama, prostirali svoje haljine pred njim, bacali grane ispred njega da bi mu put bio što udobniji. Evanđelista Luka nas upućuje da su učenici bili radosni zbog Isusovog dolaska i da su „počeli iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe: »Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! « (Lk, 19, 37-38). Mnogi u tom mnoštvu su prepoznali Isusa kao Mesiju i javno su to iskazivali. Usklik okupljenih „Hosana“ ukazuje na Isusovu pobjedu jer se u to vrijeme taj usklik „Hosana“ shvaćao kao usklik kojim se častio Mesija. Međutim, pitanje koje se postavlja je koliko je od tih prisutnih zaista vjerovalo da je Isus Mesija koji će narod otkupiti od grijeha, Mesija koji naviješta mir, pravdu i ljubav ili su smatrali da je to onaj Mesija koji je židovski narod trebao izbaviti od rimske vladavine. Iako su Židovi znali što o dolasku Mesije pišu proroci, većini od njih nije trebao takav Mesija već onakav Mesija kakvog su si oni zamišljali. Ne baš ovakav koji dolazi na magaretu, već onakav koji bi snagom, mačem i bitkom otjerao Rimljane. I danas su (ili će za tjedan dana na kršćanskom istoku) mnogi koji se nazivaju kršćanima uzvikivali ili će uzvikivati Hosana Isusu, našem Spasitelju. Jesu li ti uzvici i svjedočenje vjere u Isusa kao Mesiju iskreni ili su samo formalni izraz pripadnosti nekoj kršćanskoj crkvi ili zajednici? Jesu li ti uzvici upućeni Mesiji koji ljubi i prašta ili nekom zamišljenom Mesiji koji ih vodi u rat i smrt, navodno u ime Kristovo? Svatko u dubini svog srca i duše treba sebe pitati: jesam li ja uskliknuo Hosana Isusu jer vjerujem da je Isus Sin Božji koji me je svojom mukom i smrću na križu otkupio ili sam uskliknuo Hosana jer su svi oko mene to isto radili pa da ne budem iznimka ili jer je to tradicija današnjeg dana. Jesam li time priznao Isusa kao svog Spasitelja i svoj život uskladio i usklađujem s Isusovim načelima i vrlinama: pravednošću, poniznošću i pobjedi nad grijesima i slabostima ili samo kažem da sam kršćanin, slavim kršćanske blagdane, odlazim u crkve ili hodočasnička mjesta i kličem Hosana kad i drugi, a moj život ide drugim putem i daleko od Isusa te ne ide iza njega koji jaše ponizno na magaretu?

Evanđelista Luka u svom opisu događaja spominje i redovite Isusove pratioce – farizeje koji govore Isusu da prekori svoje učenike. Kako Isus može dopustiti da ga ovi oko njega časte kao Mesiju, pa to je u farizejskim očima bogohuljenje. Isus im jasno odgovara: “ Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40) Farizeji su ljuti zbog ovoga jer Isus ne želi javno reći da on nije Mesija, već im uzvraća čvrstim odgovorom – kamenje će vikati ako treba jer Bog može dati život i neživim stvarima ako to smatra potrebnim.

Ako pogledamo svijet oko sebe i koliko je onih koji kažu da su kršćani, koji će ovih dana poći u crkve, osobito na blagoslove hrane gdje je to tradicija (jer je to za njih jedini i najvažniji dio blagdana Uskrsa), a kada se u javnosti čuje nešto o Kristu, odmah slijedi gomila loših komentara i ružnih riječi na one koji svjedoče o Kristu. Nisu li takvi jednaki kao ovi farizeji koji govore Isusu da ušutka i prekori svoje učenike? Od kuda im pravo javno govoriti o Kristu, klicati da je on Mesija? Koliki danas podržavaju tezu da je vjera privatna stvar i da tome nema mjesta u javnosti? Pa Isus sam kaže da ako prestanemo govoriti o njemu, kamenje će umjesto nas progovoriti. Postavlja se pitanje ima li smisla govoriti da smo kršćani, a o Kristu znamo malo ili ništa. Možda smo nešto površno čuli o njemu i o tome da je on neki osnivač religije koja ima dobre običaje, osobito oko blagdana? Ima li smisla govoriti o Kristu u kojeg ne vjerujemo ili vjerujemo u nekog sebi zamišljenog, imaginarnog Krista koji ni ne sliči na onog kojeg nam prikazuje Riječ Božja? Nažalost mnogi su i od kršćanskih svetinja sebi napravili idole i vjeruju da su im oni zagovornici i posrednici kod Boga, a Riječ Božja nas uči da imamo samo jednog zagovornika i posrednika, Isusa Krista, onog poniznog i pravednog koji dolazi na magaretu. Taj Isus je otišao u muku i smrt na križu da bi nas otkupio od grijeha i da bi nas svojim primjerom poučio kako doći pred Nebeskog Oca. Isus se u teškim i važnim trenucima molio, ali molio se Nebeskom Ocu, a ne nekom posredniku. Sjetimo se noći prije muke na Maslinskoj gori. Krvavi znoj mu je od muke i tjeskobe na lice izlazio, ali Isus je ostao u molitvi jer je znao da samo kroz molitvu može dobiti nebesku snagu. Pa sam Isus nas je učio molitvu Gospodnju koju svi kršćani znaju moliti i u kojoj nas uči kakva je prava molitva – ona koja izlazi iz iskrena srca, ali i ona koja prašta, u kojoj se ponizujemo pred Bogom i u kojoj možemo izreći svoju vjeru u onoga koji nas je stvorio i otkupio.

Zastanimo još malo pred ovim događajima koji su pred Isusom. Danas mesijanski i pobjedonosno ulazi u grad za sviješću da će za samo nekoliko dana biti mučen i razapet na križu. Iako je svjestan što ga čeka tih narednih dana, on će i dalje poučavati narod u hramu, pozivati na obraćenje Bogu i navješćivati radosnu vijest sve dok ne dođe taj dan. Veliki Petak, dan muke je blizu. Dan kada će Isus svojom smrću preuzeti naše grijehe, dan kada će „leđa podmetnuti onima što ga udarahu, a obraze onima što mu bradu čupahu i lica svojeg neće zakloniti od pogrda i pljuvanja.“ (Iz 50, 4-7) Koliko su nam poznate ove riječi proroka Izaije i koliko ih možemo poistovjetiti sa događajima u Isusovoj muci. Leđa svoja je dao da ga bičuju i podmetnuo ih je pod teški križ. Po obrazima su ga udarali pred velikim svećenikom, pljuvali ga i pogrđivali kad su mu trnovu krunu stavili na glavu i zaodjenuli ga skrletnim plaštem. Nažalost, ove prorokove riječi i danas nam odzvanjaju u životu. Mnogi su i danas spremni osuditi Isusa na bičevanje i raspeće, mnogi su ga spremni pljuvati i pogrđivati, staviti mu trnovu krunu na glavu i zaogrnuti ga pokidanim i trulim plaštem. Možda se pitamo kada smo to učinili? Pa onda, kako nas Isus uči, kad god ne učinismo djela milosrđa jednomu od ovih najmanjih oko sebe, ni njemu ne učinismo. (Mt 25, 35-45) Jednako tako, ako smo Isusa zatajili u svom životu kad je trebalo iskreno i s vjerom uskliknuti Hosana Isusu, i mi smo sudjelovali u činu Isusove osude, muke i smrti.

Isusova muka i smrt nije bila uzaludna jer nas je Isus tim činom otkupio od grijeha i vječne smrti te je sklopio novi savez između Boga i čovjeka. Na posljednjoj večeri Isus daje učenicima čašu za koju kaže da je ona „novi Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.“ (Lk 22,20) Tim Savezom Bog nas je po Isusu povezao sa sobom i odabrao nas za život vječni. Na nama je da taj Savez očuvamo i kada dođu teška vremena u životu. Na nama je da Isusu kličemo Hosana u cijelom svom životu i da svjedočimo svoju vjeru pred farizejima današnjeg vremena kojih nažalost ne nedostaje, osobito u kršćanskim crkvama i zajednicama. Na nama je da slijedimo Krista prema nebeskom Jeruzalemu i hodimo iza njega koji jaše na magaretu, kao njegovi ponizni i pravedni učenici, ali tumačeći te vrline onako kako nas je Isus učio, a ne kako bi mi željeli. Danas mnogi iskrivljuju Isusov nauk i tumače ga na samo sebi poznat način. Nažalost svjedoci smo da se i ratovi opravdavaju Isusovim riječima. Pa da je Isus htio kao kralj, ratnik i vojskovođa ući u Jeruzalem, to je mogao, ali on dolazi kao ponizan i skroman, upravo onakav kakvog smo ga upoznali na dan njegovog rođenja u Betlehemskoj štalici. U noći Isusovog rođenja anđeli su pjevali „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14). Danas, pred njegovu muku i smrt, njegovi učenici kliču: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ (Lk 19,38) i time potvrđuju da je upravo Isus onaj Mesija kojeg su očekivali i koji je poslan od Boga.

Na svojoj posljednjoj večeri Isus je svojim učenicima rekao važne riječi: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13, 14-15) Isus je i na posljednjoj večeri, u posljednjim trenucima života ponizan i skroman te poučava svoje učenike kako trebaju da žive. Treba li nam više od toga? Svojim primjerom nas je Isus učio, a mi svojim primjerom svjedočimo za njega, živimo po njegovim načelima, životom naviještajmo radosnu vijest i tada će Nebeski Otac čuti naš Hosana te ćemo tada biti među onim pravednicima koji će ući u život vječni, a ne među onima koji će otići u muku vječnu. (Mt 25,46) Između te dvije stvarnosti nema treće. Ili smo kod Boga ili smo udaljeni od Boga. Primjer smo dobili, a na nama je hoćemo li biti oni koji će reći: Učitelju, prekori svoje učenike da ne govore o tebi ili ćemo ga slijediti i kliktati Hosana Isusu.

Autor: Saša Maligec

MOLITVA DANA

Svemogući vječni Bože, u svojoj nježnoj ljubavi prema ljudskom rodu poslao si Sina svoga, Spasitelja našega Isusa Krista, da uzme našu narav i podnese smrt na križu, kako bi nam dao primjer svoje velike poniznosti. Daj nam milostivo da možemo slijediti primjer njegova trpljenja, te uzmemo udio u njegovu uskrsnuću; po Kristu Isusu Gospodinu našemu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, sada i dovijeka. Amen. (Knjiga zajedničkih molitava)

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti link.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.