Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.« A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.« Luka 9, 18-24

Što vi kažete, tko sam ja?

Isusa u današnjem Evanđelju susrećemo u molitvi, u osami, samo sa svojim učenicima. Tijekom molitve u Isusu se rađa pitanje koje želi postaviti svojim učenicima. Zanima ga što drugi govore o njemu. Da li to pitanje Isus postavlja da bi na neki način iskušao svoje učenike, odnosno da li oni znaju što se zbiva u svijetu ili Isusa stvarno zanima što svijet govori o njemu ne razaznajemo iz samog Isusovog pitanja. Učenici počnu odgovarati na postavljeno pitanje da svijet govori kako je Isus ustvari Ivan Krstitelj, da je prorok Ilija, evanđelista Matej spominje da su rekli i prorok Jeremija odnosno da je neki od drevnih proroka koji je ustao iz mrtvih.

Vjerujem da je Isus unaprijed znao kakav će odgovor dobiti. Očekivati da će svijet reći kako je on očekivani Mesija bilo bi ipak nerealno jer Mesija je, po uvjerenju Židova, trebao biti vojskovođa koji će doći i Izrael osloboditi od rimske vlasti i uspostaviti novo Davidovo kraljevstvo. Tko bi od Židova mogao reći za jednog propovjednika iz Nazareta koji propovijeda međusobnu ljubav, opraštanje i poštovanje, za nekog tko čini dobro siromasima pa i nežidovima, za nekog tko prekorava pravovjerne Židove (farizeje i pismoznance) da je upravo on očekivani Mesija. Naravno, nitko i zato većina misli kako se radi samo o još jednom proroku. Iako su neki prisustvovali Isusovim čudima, slušali njegovu riječ, slijedili ga, i dalje ne mogu sa sigurnošću reći da je to očekivani Mesija.

Međutim, Isusa zanima nešto važnije, a to je da mu učenici sami kažu što oni misle tko je on. Zato ih pita: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ I sada odgovor dolazi samo od jednog učenika, od apostola Petra koji svjedoči sve ono što je doživio s Isusom i koji kaže: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!“ (Mt 13,16). Matej zapisuje jednu važnu Isusovu rečenicu koju je uputio Petru apostolu: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ (Mt 13,17). Iz ovih Isusovih riječi jasno možemo razlučiti da do spoznaje toga tko je Isus ne možemo doći svojim snagama, sposobnostima i djelima, već samo milošću Božjom koja će nam otvoriti pamet da spoznamo isto ono što je Petar ispovjedio i da možemo iskreno reći Isusu: Ti si Krist, Sin Boga živoga!

Zastanimo na trenutak pred ovim Isusovim pitanjem i zamislimo da sâm Isus stoji preda mnom, negdje na gradskom trgu, na radnom mjestu, u nekom kafiću i sl. i postavlja mi to isto pitanje: Što ti kažeš tko sam ja? Da li bismo samo automatski i bez puno razmišljanja odgovorili ono što smo učili u crkvi i na vjeronauku o Isusu ili bismo se ipak zamislili nad tim pitanjem? Je li svatko od nas potpuno siguran da bi odgovorio kao Petar? Sjetimo se samo nekih učenika koji su još na posljednjoj večeri bili s njime, pa čak i u Getsemanskom vrtu prije muke i koji su pobjegli, zatajili ga da ga uopće poznaju, na kraju ga neki i izdali. Iako su toliko vremena proveli s njime i upoznavali ga svakodnevno, ali i dalje su bili nesigurni. Pogledajmo svijet oko sebe. Koliki danas kažu da su kršćani, ali što njihova djela i život govore o tome. Kršćanin sam samo kad su veliki blagdani, kad se nešto slavi i obilježava. Ovih dana svjedoci smo da su u kršćanskim crkvama bili važni događaji za mlade osobe (konfirmacije, krizme, potvrde) i svi su oni to „obavili“ jer društvo, roditelji i okolina to očekuju od njih. Što bi se dogodilo kada bi im stvarno sam Gospodin postavio pitanje: Što ti, mladi čovječe, kažeš tko sam ja za tebe? Koliko bi njih potvrdilo svoju vjeru iskreno i bez dileme?

Mnogi kažu da su kršćani, ali kad su na radnom mjestu, u javnosti, u nekom društvu i trebaju biti Isusovi učenici, trebaju priznati Isusa za svog Spasitelja to malo zaboravljaju jer znaju da društvo oko njih neće baš najbolje reagirati na to iako živimo u većinski kršćanskoj zemlji i društvu. Znamo kako mnogi tvrde: vjera je privatna stvar, treba je prakticirati u crkvi ili kod kuće. Što bi bilo da su i apostoli tako razmišljali? Bismo li mi danas bili ovdje i slušali Riječ Božju, nazivali se vjernicima i kršćanima?

Isus je učenicima tog dana uputio i prvi navještaj muke i uskrsnuća iako oni to tada sigurno nisu mogli razumjeti. Riječi koje su uslijedile nakon toga bile su putokaz apostolima što ih čeka: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ (Lk 9,23) Isus jasno nudi mogućnost da biramo – hoćemo li ga slijediti ili ne („Hoće li tko za mnom“), imamo slobodnu volju za to. Ako odlučimo ići za Isusom moramo biti svjesni da nas svaki dan čeki neki novi križ, manji ili veći, kako već Bog odredi. Isus je učenicima objavio da će on, Sin Božji mnogo pretrpiti, da će ga ubiti, ali i da će treći dan uskrsnuti. Očigledno nešto slično čeka i apostole, trpljenje, muka, ali na kraju vječna radost s Bogom.

Isus i nama ne obećava samo cvijeće na putu i lagodan život, bez poteškoća, kušnja pa i padova i lutanja, ali nas zato uči da svaki dan radosno uzmemo križ koji nam je dân i slijedimo Isusa kroz život. Tu dolazi do značaja naše ispovijedanje vjere u Isusa – Krista i Spasitelja. Ako iskreno vjerujemo da je Isus, Krist, Sin Božji, onda ga možemo slijediti jer znamo koga slijedimo. No, ako se naša „vjera“ svodi samo na religioznost u kojoj nominalno iskazujemo da smo kršćani tada ne slijedimo Isusa i ne uzimamo danomice križ koji nam Bog daje. Mnogi su puno toga naučili o kršćanstvu i Isusu na satima vjeronauka, na bogoslužjima, raznim dokumentarnim emisijama, ali ako se u našem životu ništa nije promijenilo onda nismo upoznali Boga. Isus traži od nas da se odreknemo sebe, ne u smislu da više nismo ljudi onakvi kakvima nas je Bog stvorio već da nam je Bog na prvom mjestu, pa ako treba da trpimo zbog toga, neka bude. Sve što Isus traži od nas je da vjerujemo u njega i da nosimo križeve koje nam daje i idemo za njim. Slijediti Isusa znači poslušati njegove riječi. Ono što nalazimo u Svetom pismu objašnjava kako možemo svakodnevno živjeti životom poslušnosti Isusu. Kad slušamo ono što Biblija kaže da činimo, tada slijedimo Isusa. Poslušnost je teška i nećemo uvijek uspjeti. Ali pitanje je jesmo li voljni pokušati? Ili, kao što nas redak 26. pita, stidimo li se Isusa i njegovih riječi? (…“tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti“…Lk 9,26).

Čije su riječi važnije? Isusove riječi ili riječi ljudi? Ponekad se bojim biti iskren prema drugima o tome u što vjerujem jer brinem o tome što bi oni mislili da znaju da vjerujem, da redovito idem u crkvu posebno o teškim temama kao što su grijeh, pakao i osuda. Taj nas sram može paralizirati, zbog čega se ne bismo trebali usredotočiti samo na teške dijelove naše vjere, već na Isusa i radosnu vijest oprosta i milosti koju nudi. Slijedimo Isusa i njegove riječi.

Riječ Božja i molitva je ono što nam Bog daje da imamo snage nositi se sa izazovima vremena u kojem živimo. Biti iskreni i vjerni kršćanin danas nije lagano biti. Toliko toga utječe na nas i svakodnevno nam ljulja vjeru – televizija, Internet, društvene mreže, ljudi oko nas, cijelo društvo koje kao da je izgubilo smisao i kojem su važniji običaji od ljudi. Sve nas to čini ranjivima, ali zato nas Bog poziva da redovito molimo, baš kao što je Isus molio, da svaki dan uzimamo svoj križ i idemo s njim kroz život, da čitamo i slušamo Riječ Božju, da se redovito okupljamo kao braća i sestre u Domu Gospodnjem. Više usmjerimo svoj pogled na Isusa, a manje na one oko nas jer svakog od nas Isus pita osobno: Što ti kažeš tko sam ja za tebe? Ako je naša vjera iskrena, ako smo upoznali Boga, onda smo sigurni da nas Bog neće odbaciti u onaj dan kad dođemo pred njegovo lice. Ali ako smo samo površni, religiozni, samo držimo do običaja, onda nećemo čuti Isusove riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,23). Neka naš svaki dan započne s pitanjem: Tko je za mene Isus danas – Gospodin moj i Bog moj ili netko koga u stvari ni ne poznam. Želim li slijediti danas Isusa i nositi svoj križ ili želim ići nekim širokim putem iako znam da on vodi u propast.

Autor: Saša Maligec

Molitva dana:

Gospodine, daj da trajno osjećamo strahopoštovanje i ljubav prema tvome svetome Imenu, jer ti uvijek pomažeš i upravljaš one koje si postavio na sigurne temelje svoje velike dobrote, po Kristu Isusu, Gospodinu našemu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.

Foto: churchofjesuschrist.org

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.