Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje. Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! A radi ovoga je Posrednik novoga Saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog Saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu. Hebrejima 9, 11-15
1. Razumijevanje praktički cijele Poslanice Hebrejima je neophodno prije nego što se možemo nadati da ćemo ovaj tekst učiniti jasnim sebi. Ukratko, poslanica govori o dvostrukom svećeništvu. Prijašnje svećenstvo bilo je materijalno, s materijalnim ukrasima, šatorom (svetištem), žrtvama i oprostom sadržanim u ritualu; materijalni su bili svi njegovi opisi. Novo svećenstvo je duhovno svećeništvo, s duhovnim ukrasima, duhovnim svetištem i žrtvama – duhovnim u svemu što se na to odnosi. Krist u vršenju svoje svećeničke službe, u žrtvi na križu, nije bio ukrašen svilom, zlatom i dragim kamenjem, nego božanskom ljubavlju, mudrošću, strpljivošću, poslušnošću i svim vrlinama. Njegov ukras nije bio očit nikome osim Bogu i onima koji su primili Duha, jer je bio duhovan.
2. Krist nije žrtvovao ni koze ni telad ni ptice; ni kruh; ni krv ni meso, kao što su učinili Aron i njegovo potomstvo: prinio je vlastito tijelo i krv, a način žrtve bio je duhovan; jer se to dogodilo po Duhu Svetom, kao što je ovdje navedeno. Iako su Kristovo tijelo i krv bili vidljivi kao i bilo koja druga materijalna stvar, činjenica da ih je prinio kao žrtvu nije bila očita. To nije bila vidljiva žrtva, kao u slučaju prinosa iz Aronovih ruku. Tada su jarac ili tele, meso i krv, bile materijalne žrtve vidljivo prinošene i prepoznate kao žrtve. Ali Krist je sebe ponudio u srcu pred Bogom. Njegovu žrtvu nije mogao primijetiti nijedan smrtnik. Stoga njegovo tjelesno tijelo i krv postaju duhovna žrtva. Slično, mi kršćani, potomci Krista, našega Arona, prinosimo vlastita tijela (Rim 12,1). I naš prinos je također duhovna žrtva, ili, kako to Pavao kaže, “razumna služba”; jer mi ga činimo u duhu i to je vidljivo samo Bogu.
3. Ponovno, u novom svećenstvu, svetište ili kuća je duhovna; jer to je nebo, ili Božja prisutnost. Krist je visio na križu; nije bio žrtvovan u hramu. Bio je prinesen pred Božje oči i ondje još uvijek boravi. Križ je oltar u duhovnom smislu. Materijalni križ je doista bio vidljiv, ali nitko ga nije znao kao Kristov oltar. Opet, njegova molitva, njegova poškropljena krv, njegov spaljeni tamjan, sve je bilo duhovno, jer je sve to bilo učinjeno po njegovom duhu.
4. Prema tome, plod i blagoslov njegove službe i žrtve, oproštenje naših grijeha i naše opravdanje, također su duhovni. U Starom zavjetu, svećenik je svojim žrtvama i škropljenjem krvi činio samo izvanjsko odrješenje ili oprost, koji je odgovarao stupnju njihovog uzrasta. Primatelju je bilo dopušteno javno se kretati među ljudima; izvana je bio svet i obnovljen iz izopćenja. Onaj tko nije uspio dobiti odrješenje od svećenika bio je nesvet, uskraćeno mu je članstvo u zajednici i uživanje njezinih povlastica; u svemu je bio odijeljen kao i oni koji su danas isključeni.
5. Ali takvo odrješenje nikoga nije učinilo iznutra svetim i pravednim pred Bogom. Bilo je potrebno nešto više od toga da bi se osigurao pravi oprost. Bio je to isti princip koji danas upravlja crkvenom disciplinom. Onaj tko nije primio ništa više od oprosta, ili odrješenja od crkvenog služitelja, sigurno će zauvijek ostati izvan neba. S druge strane, tko je kažnjen od Crkve, vezan je za pakao tek kad je kazna potvrđena na višem sudu. Ne mogu napraviti bolju usporedbu nego reći da je bilo isto u starom židovskom svećenstvu kao i sada u Papinskom svećenstvu, koje svojim razrješenjem i vezanjem može zabraniti ili dopustiti samo izvanjsko zajedništvo među kršćanima. Istina je, Bog je zahtijevao takve mjere u vrijeme židovskog razdoblja da bi ih mogao obuzdati strahom; baš kao što sada sankcionira crkvenom disciplinom kada je ispravno primijenjena, kako bi kaznila i obuzdala zlotvora, iako ona sama po sebi nema moć uzdići ljude do svetosti ili ih gurnuti u zloću.
6. Ali uz Kristovo svećeništvo dolazi istinski duhovni oprost, posvećenje i odrješenje. Oni imaju koristi pred Bogom – daj Bože da to bude istina za nas – bili izvana ekskomunicirani, ili sveti, ili ne. Kristova nam je krv zadobila oprost zauvijek prihvatljiv Bogu. Bog će oprostiti naše grijehe radi te krvi sve dok traje njena moć i njezin zagovor za milost u našu korist, koja je vječna. Stoga smo zauvijek sveti i blaženi pred Bogom. Ovo je suština teksta. Sad kad ćemo ga lako razumjeti, ukratko ćemo ga razmotriti.
“Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara”
7. Ukrašavanje Arona i njegovih potomaka, velikih svećenika, bilo je materijalne prirode, i oni su za narod dobili samo formalno oproštenje grijeha, vršeći svoju službu u propadljivom hramu, ili svetištu. Ljudima je bilo očito da je njihovo odrješenje i posvećenje pred zajednicom vremenit blagoslov ograničen na sadašnjost. Ali kad je Krist otišao na križ, nitko ga nije vidio kao pravoga Velikoga svećenika, dok je išao pred Boga u Duhu Svetom, ukrašenog svakom milošću i vrlinom. Blagoslovi zadobiveni po njemu nisu vremeniti – samo formalni oprost – već “blagoslovi koji dolaze”; naime, blagoslovi koji su duhovni i vječni. Pavao o njima govori kao o blagoslovima budućih dobara, ne da trebamo čekati život koji dolazi prije nego što dobijemo oproštenje i sve blagoslove božanske milosti, već zato što ih sada posjedujemo samo u vjeri. Oni su još skriveni, da bi se otkrili u budućem životu. Opet, blagoslovi koje imamo u Kristu bili su, sa stajališta starozavjetnog svećenstva, blagoslovi koji dolaze.
„po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja “.
8. Apostol ne opisuje svetište koji spominje; niti može, tako je čudna njegova priroda! Postoji samo u Božjim očima, i naše je u vjeri, koja će biti otkrivena kasnije. Nije napravljeno rukama, kao židovski šator; drugim riječima, ne iz “ove zgrade”. Staro svetište, kao i sve građevine njegove naravi, nužno je bio izrađen od drva i drugih vremenskih materijala koje je Bog stvorio. Bog kaže u Izaiji 66,1-2: “ Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje« – riječ je Jahvina.” Ali to veće svetište još nije formirano; još nije dovršen. Bog ga gradi i on će ga otkriti. Kristove riječi su (Iv 14,3), “Kad odem i pripravim vam mjesto.”
“i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje.”
9. Prema Levitskom zakoniku 16, veliki svećenik mora jednom godišnje ući u Svetinju nad svetinjama s krvlju ovnova i drugim žrtvama, i s njima izvršiti formalno pomirenje za narod. Ova je ceremonija simbolizirala da Krist, pravi svećenik, treba jednom umrijeti za nas, kako bi za nas zadobio pravo pomirenje. Ali prethodna žrtva, koja se morala ponavljati svake godine, bila je samo privremena i nesavršena pomirnica; nije zauvijek dostatna, kao Kristovo pomirenje. Jer iako opetovano padamo i griješimo, imamo pouzdanje da Kristova krv ne pada, niti griješi; ostaje postojana pred Bogom, a okajnica je trajna i vječna. Pod njegovim utjecajem milost se neprestano obnavlja, bez rada ili zasluga s naše strane, pod uvjetom da ne stojimo po strani u nevjeri.
“ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin,” itd..
10. U vezi s vodom odvajanja i pepelom crvene junice, pročitajte Brojeve 19; i što se tiče krvi bikova i jaraca, Levitski zakonik 16, 14-15. Prema Pavlu, to su bila formalna i vremenita čišćenja, kao što sam gore naveo. Ali Krist, u Božjim očima, čisti savjest od mrtvih djela; to jest, od grijeha koji zaslužuju smrt, i od mrtvih dijela izvršenih u grijehu. Krist ih čisti, da živim djelima služimo Bogu živome.
“A radi ovoga je Posrednik novoga Saveza,” itd.
11. Pod starim zakonom, koji je predviđao samo formalni, ili ritualni oprost, i vraćanje u ljudsko zajedništvo, ostali su grijeh i prijestupi, opterećujući savjest. On – stari zakon – nije uopće koristio duši, budući da ga Bog nije ustanovio da čisti i čuva savjest, niti da daruje Duha. Postojao je samo u svrhu vanjske discipline, obuzdavanja i ispravljanja. Dakle, Pavao uči da su pod starozavjetnom raspodjelom ljudski prijestupi ostali, ali sada je Krist naš Posrednik kroz svoju krv; time je naša savjest oslobođena od grijeha u Božjim očima, budući da Bog obećava Duha po Kristovoj krvi. Svi ga, međutim, ne primaju. Samo oni pozvani da budu vječni baštinici, izabrani, primaju Duha.
12. Dakle, u ovoj izvrsnoj lekciji nalazimo utješnu doktrinu koja se podučava da je Krist onaj koga trebamo upoznati kao svećenika i nadglednika naših duša; da se nijedan grijeh ne oprašta, niti se Duh Sveti daje, zbog djela ili zasluga s naše strane, nego samo po Kristovoj krvi, i to onima za koje je Bog to odredio. Ovo je pitanje dovoljno razjašnjeno u raznim postilima.
Autor: Martin Luther
Ova kratka propovijed preuzeta je iz sveska VII Propovijedi Martina Luthera, koju je objavila Baker Book House (Grand Rapids, MI). Izvorno ju je 1909. godine na engleskom objavio The Luther Press (Minneapolis, MN), kao Luther’s Epistle Sermons, sv. 2.
Izvor: ccel.org
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.