Veoma važnu ulogu u reformaciji (kalvinskoga smjera ili helvetske konfesije) Mađarske, ali i današnjih hrvatskih krajeva imao je Stjepan Kiš Segedinac (Szegedi Kis István), doktor i profesor teologije na Wittenberškom sveučilištu, jedan od najranijih i tada međunarodno utjecajnijih protestantskih teologa. Stjepan Kiš Segedinac rođen je 1505. najverovatnije u Segedinu (Szeged) u Mađarskoj, a umro 2. svibnja 1572. u Rackevu (Ráckeve). Studirao je u Segedinu, zatim u Beču (1535.-1537). U Krakovu od 1537. godine predaje teologiju. Godine 1543. upisuje doktorat u Wittenbergu i iste godine postiže zvanje doktora teologije. Službu počinje u Čanadu (Csanád) odakle godine 1545. odlazi u Đulu (Gyula) gdje djeluje kao rektor. Godine 1549. odlazi u Temišvar gdje također djeluje kao rektor, a 1551. godine odlazi u Mezőtúr. Godine 1552. odlazi u županiju Békés. Tamo je zbog svojih vjerskih uvjerenja zatvoren. Krajem iste godine rektor je u Tolni. Tu prihvaća helvetsku, odnosno švicarsku reformaciju.
Dolazi u Lug (današnja Hrvatska Baranja) 1554. godine gdje djeluje kao župnik i biskup (superintendent). Godine 1558. odlazi iz Luga u Kalmanču (Kálmáncsa). Turci ga zatvaraju 1561. te je u zarobljeništvu sve do 1563. godine. Poslije toga odlazi za Rackevu. Napisao je “Baranjske kanone” koji su prihvaćeni na Sinodi u Kneževim Vinogradima (današnja Hrvatska Baranja), 1576. godine. Bio je plodonosan pisac teoloških djela, te je kao teolog bio poznat po cijeloj Europi. Napisao je: “Assertio vera de trinitate”, “Speculum romanorum pontificum”, “Tractatus brevis de traditionibus quibusdam pontificum romanorum…”, “Quaestiones de verbis coenae Domini”, “Theologiae sincerae loci communies de Deo et homine.”, “Doctrinae pa pistiae summa ex variis doctoribus sholasticis excerpta…”, “Confessio verae fidei de uno vero Deo”, i sl. On je također utjecao na organizaciju Crkve u Mađarskoj, organiziravši Reformiranu crkvu po sinodalnom modelu.
Stjepan Kiš Segedinac u Lugu
Nakon što se oženio sa svojom drugom ženom, Elizabetom, udovicom Ivana Beremenija, dolazi na poziv vjernika u Lug. Tu biva i rukopoložen za pastora.
“Kad je tako prešao u Lug (Lascovium) započeo je po svom običaju predstavljanje školskoj mladeži, a ujedno je svojim velikim ugledom počeo hrabriti narod u zajedništvu sa Starinom pružajući im savjete kako pismenim putem, tako i konkretnim darovima. Tako se, napokon, 1554. g., vrlo učeni muž na želju nerječitoga naroda i Starinovim hrabrenjem, podložio polaganju ruk, tj. po svom prvom dolasku u Lug, gdje je njegovo ređenje proslavljeno velikom svečanošću, prilikom koje je zaređeno još nekoliko ljudi uzetih zajedno s njime.” (M.ŠKARICA, „Životopis Stjepana Segedinca“ u: Kairos, godina 6, br.1., Zagreb: Biblijski institut, 2012., str. 132.)
U Lugu je Stjepan Kiš Segedinac bio učitelj u školi, a temeljem izbora vjernika i preporuke Mihaela Starina postavljen za generalnog nadglednika (odnosno biskupa) čitave Baranje. Po Lászlu Keveháziu, Segedi Kiš Ištvan je zapravo bio generalni biskup (nadbiskup) dok je Starin bio baranjski biskup. Podučavao je u školi, ali i privatno slabije obrazovane ljude iz crkve. U Lugu je prisvojio i troje djece, Anu, Saru i Izaka.
„U Debrecinu i Kološvaru odgajali su se slavonski mladići, a kalvinski plemići podupirali su ih na sve načine. Kao osobita dobrotvorka spominje se Hedviga de Artandy iz Biharske županije, a prije je bila udata u Slavoniji. U Slavoniju je dolazio i novac iz Pruske gdje je živio poznati prijatelj protestanata Juraj Markej Braniborski, bivši indigena hrvatski i brat pruskog vojvode Alberta. Albertov je ministar neko vrijeme bio čuveni Mato Skalić. U Erdutu, Čakovcima i Starim Jankovcima nađeni su novci vojvode Alberta i pruskog suverena, poljskog kralja Sigismunda iz godina 1533, 1534. i 1541. Na Albertovim novcima čita se protestantska deviza: justus ex fide vivit (pravednik živi od vjere). Novci su nađeni u većim količinama, a poslani su u Slavoniju kao pomoć širenju protestantizma.“ (E.P. FERMENDŽIN, Chronicom obeservantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890., citirano u: J. JANČULA, Franjevci u Cerniku, Cernik: Franjevački samostan, 2011., str. 31.)
Uz ime Stjepana Kiša Segedinca vezuju se i glasoviti Kanoni iz Kneževih Vinograda.
Kanoni iz Kneževih Vinograda
Već smo spomenuli sinodu u Kneževim Vinogradima, koja je održana 16. i 17. kolovoza 1576. godine na kojoj su nastali Članci suglasnosti kršćanskih crkava (Articuli Consensvs Christianarvm) ili Kanoni iz Kneževih Vinograda, značajan dokument iz vremena reformacije. Ova se sinoda smatra prvom kalvinskom sinodom. Prije ove, održana je spomenuta sinoda u Tordincima 17. svibnja 1551. godine, no za nju se ne može govoriti kao o kalvinskoj sinodi jer u to vrijeme kalvinska reformacija još nije bila zahvatila protestantske župe Slavonije i Baranje. Sinoda u Kneževim Vinogradima bila je značajna ne samo za područje Baranje i Slavonije, već i šire gdje su djelovale Reformirane župe. Ova se sinoda smatra i ustanovljenjem Podunavske reformirane biskupije. I danas, na pečatu Podunavske biskupije sa sjedištem u Budimpešti, stoji godina 1576. kao godina njezina osnivanja. Na toj je sinodi sudjelovalo oko 40 kalvinskih pastora gornje i donje Baranje. Sinodu je predvodio Elias Weresmatry koji je inače bio zapažen u različitim debatama između protestantskih grupacija, posebice s unitarijancima. Ovaj je značajan reformacijski dokument pisan latinskim jezikom te nam otkriva vjerovanje, praksu i organizaciju Reformirane (kalvinske) crkve 16. stoljeća u ovim krajevima. Kao takav, najstariji je sačuvani pisani dokument Reformiranih crkava ovih prostora. Smatra se da ih je Stjepan Kiš Segedinac napisao najprije pod nazivom „Baranjski kanoni“. Nažalost, nije dočekao ovu glasovitu sinodu budući je preminuo 1572. godine. Članci suglasnosti kršćanskih crkava nastali su po uzoru na druge protestantske konfesije (poput Heidelberškog katekizma ili Drugog helvetskog vjeroispovijedanja) kojim se pokušalo postići sporazum s ostalim protestantskim konfesijama (u ovome slučaju je pokušaj da reformirani odnosno kalvini načine sporazum s luteranima i unitarijancima). Kanoni su postali opći moralno-religijski kodeks kojim se uređuje vjerski i društveni život svih slojeva vjernika, praktična pravila glede bogoslužja, podjele sakramenata i sl.
“ Time je u 16. stoljeću dostignut vrhunac protestantske preporodne djelatnosti u težnji da se izgradi nov vjerski i društveni poredak, oslobođen od Feuda, monarha i pape, nov etos i izravan praktični utjecaj na svakidašnji život, koji zadire u upravno-pravne i javne poslove, rad, brak, školovanje i običajni život, sveden na ograničenja Biblijom, ‘Naukom krstjanskim’ i Calvinovim ‘uredbama’…” (S. MARIJANOVIĆ, „Hrvatsko-mađarski protestantizam za turske vladavine“, u: Literani izzivi, Maribor: Slovenska akademija znanosti in umetnosti; Univerza V. Mariboru, Pedagoška fakulteta Maribor, 2003., str. 216.)
Josip Brüztle citira Povijest reformirane crkve (koja se pripisuje povjesničaru Lampeu) koja o glasovitoj sinodi u Kneževim Vinogradima govori sljedeće:
„Održan je Sinod u Kneževim Vinogradima (1576.), na kojem su napisani na latinskom jeziku članci reformirane crkve gornje i donje Baranje kao i onih koji se nalaze preko i ispod rijeke Save i Drave. Prisutno je bilo 40 izabranih službenika crkve. Poslije je te članke preveo na narodni jezik (vjerojatno mađarski ili hrvatski) Nikola Šiklošac, a na latinskom i narodnom jeziku ih je tiskao u Papi 1577. godine Huszar. Latinski je posvetio Matiji Škarici, a narodni prevodiocu Nikoli Šiklošcu.“ (Usp. J. BRÜSZTLE, Povijest katoličkih župa, Osijek: Državni arhiv u Osijeku, 1999. str. 66.)
Kanoni su tiskani godinu dana nakon usvajanja, 1577. godine u Papi. Tiskao ih je Huszár Gál.
Potpisnici kanona su:
Valentinus Harsanj Lazarus W. Veresmar (thj)
Matthias Zentlazlaj Michael P. Herczegszolosi
Dominicus Zanchius Tomas Tolneus
Petrus Komari Franciscus Cziapaj
Benedictus Karanczj Nicolaus Kopaczj
Joannes Kalmanhej Stephanus Ethey
Michael Sikliosi Franciscus Naradi
Ambrosius Folduari Andreas Chorogius
Basilius Foktwj Stephanus Laschouius
Joannes Laskaj Fabianus Szegedj
Johannes Vorosmarti Petrus Kis Harsani
Martinus Ipaczifaluaj Daniel Nadasdi
Lacislaus Katatfaluj Johannes Kis Harsanj
Joannes Kalmanchey Johanes Ethej
Franciscus Szoloskej Basilius Szeplakj
Johannes Beczenczj Stephanus Mohachj
Stephanus Kis Peterdinus Jeremias Pastoris
Gregoryus Karaszy Michaei Belliey
Benedictus Beremenj Michael Vszodj
Adamus Ethej Laurentius Laskaj
Johannes Herczegh Szeoleosius Stephanus T. Laskaj
Stephanus F. Lascoujus Petrus Sseny
Joannes C. Lascouius Martinus Laszj
Tiskano u Papi, 14. dana kolovoza, godine 1577.
U prvome izdanju Kanona iz Kneževih Vinograda nalazimo i posvetu Mateju Škarici:
„VRLO UČENOM I POBOŽNOM MUŽU
Gospodinu Mateju Šariću Kevinu, vrlo vjernom vjesniku Evanđelja Isusa Krista, David Husar Panonac, pastir Papenske crkve moli svaku sreću i milost Duha Svetoga. Nedavno poslane ove članke vaših crkava od tebe, moj Šariću, strastveno sam dograbio najdražeg lica i još bolje očekivao. Kad sam ih pročitao (jer sam vidio da se radi i da je napisano o vrlo potrebnim stvarima, osobito u ovim posljednjim, da ne kažem vrlo pokvarljivim danima, žalosno poticanim od smrtonosne sotonske tiranije, gotovo zaraženim crnim otrovom), odmah sam osjetio i mislio da su dostojni da se podastru našem tisku. A budući da sam ih prije svega primio od tebe brate, iskrenog i vrlo dragog prijatelja, to ti ih posvećujem te sam mislio da ih pod tvojim najboljim imenom izdam na svjetlost te sam držao da su dostojno poletjeli. A kad je to učinjeno htio sam s tobom svoj duh pokazati, koji je do sada bio nepoznat, da si mene nepoznatog pozvao, da sklopim savez prijateljstva, te bih htio, da i ti ubuduće osjećaš moju pouzdanu i čvrstu vjeru u tolikom djelu prema tebi. A zatim, da Kristova crkva na taj način ima vjerne radnike među mojom crkvom, te nas vidi, da smo zahvalni i sigurni u našim dužnostima. Zbogom, a nas, kako običavaš s tvojima, voli.“
Članci se sastoje od 47 članaka koji se u manjem dijelu bave doktrinarnim pitanjima, a veći dio je posvećen pitanjima organizacije crkve, pravilima za superintendenta, pastire (pastore), starješine crkve te vjernike.
Kanoni iz Kneževih Vinograda potvrđuju povijesnu činjenicu da je u Slavoniji i Baranji djelovala brojna i dobro organizirana protestantska zajednica reformirane odnosno kalvinske tradicije.
Autor: Biskup Jasmin Milić (Iz doktorske disertacije)
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.