Drugo helvetsko vjeroispovijedanje jedno je od temeljnih reformiranih konfesija iz 1566. godine. O ovome vjeroispovijedanju vidi više ovdje.

O SVETOMU PISMU KAO ISTINITOJ RIJEČI BOŽJOJ (1. poglavlje)

KANONSKE KNJIGE: Vjerujemo i priznajemo da su kanonske knjige svetih proroka i apostola, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu, istinita Riječ Božja, koja sama po sebi ima vrhovni autoritet, koja ne potječe od ljudi, jer je sam Bog govorio patrijarsima, prorocima, apostolima, a još i danas nam govori kroz Sveto pismo. U Svetom pismu sveopća Crkva nalazi najpotpuniju istinu svega onoga što se odnosi na spasonosnu vjeru i življenje Bogu ugodnoga života. U svjetlu je toga, Bog jasno zapovjedio da se Pismu ništa ne može dodati niti oduzeti.

SVETO PISMO CJELOVITO POUČAVA POBOŽNOST: Stoga zaključujemo kako iz istoga Pisma trebamo crpsti istinsku mudrost i pobožnost, kao i reformiranje i vodstvo crkve; kao i upute kako u svemu biti pobožnim, isto tako i potvrdu nauke, odbacivanje svih krivovjerja, štoviše, svaku opomenu kako piše apostol Pavao: »Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za popravljanje…« 2. Tim 3, 16‒17.

Ponovno apostol poručuje Timoteju: »Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi, a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine.« 1. Tim 3, 14‒15.

SVETO PISMO JE RIJEČ BOŽJA: Isti apostol piše Solunjanima: »Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima. « 1. Sol 2, 13.

Kako je sam Gospodin rekao u Evanđelju: »Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!«; stoga: »Tko vas sluša, mene sluša, tko vas prezire, mene prezire, a tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«; »Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima, a tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.« Mt 10, 20; Lk10, 16; Iv 13, 20.

PROPOVIJEDANJE RIJEČI BOŽJE JEST RIJEČ BOŽJA: Stoga, kada se u crkvi propovijeda Božja riječ po propovjednicima koji su pozvani, vjerujemo da je naviještana Božja Riječ i nju primaju vjernici, te da nikakvu drugu Božju Riječ ne treba izmišljati ili očekivati s neba. Treba prihvatiti propovijedanu Riječ, a ne propovjednika koji bi eventualno bio zao ili grješnik, jer sama Božja riječ ostaje uvijek istinita i dobra. Ne smatramo kako je izvanjsko propovijedanje bespotrebno, jer naputci istinske vjere ovise o unutarnjem posvjedočenju Duhu baš kao što je zapisano: »I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Gospodina Boga!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko ‒ riječ je Gospodnja ‒ jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.« Jer 31, 34.

Također: »Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti.« 1. Kor 3, 7; jer: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« Iv 6, 44; i dok Duh Sveti ne prosvijetli osobu iznutra znamo da je Božja volja propovijedati Evanđelje. Bog je zaista mogao svojim Duhom Svetim, ili po anđelima, bez Petrove službe poučiti Kornelija u Djelima apostolskim, ali ga ipak upućuje na Petra o kome je anđeo rekao: »On će ti reći što ti treba činiti.«

UNUTRAŠNJE PROSVJETLJENJE NE ISKLJUČUJE VANJSKO PROPOVIJEDANJE: On, koji nas prosvijetli Duhom Svetim zapovjedio je svojim učenicima: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.« Mk 16, 15. Tako je Pavao u Filipima propovijedao Lidiji, prodavačici kojoj je Gospodin Duhom svojim otvorio
srce, Dj 16, 14. Pavao je, predivno izrazivši svoju misao, zapisao u Rim 10, 17 zaključak: »Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.«

Istovremeno smatramo da Bog može prosvijetliti koga hoće i kada hoće, bez izvanjske službe, jer je to u Njegovoj moći. Međutim, mi govorimo o uobičajenom načinu upućivanja ljudi kojega nam je Bog dao primjerima i zapovijedima.

KRIVOVJERJA: Stoga odbacujemo svako: Artemonijevo, manihejsko, valentinijansko, Cerdonovo i marcionsko krivovjerje koje niječe nadahnuće Svetoga pisma po Duhu Svetome, odbacuje neke njegove dijelove, ili ih izvrće i izopačuje.

DEUTEROKANONI: Ne zanemarujemo činjenicu da su pradrevni autori određene knjige Staroga zavjeta nazivali deuterokanonima, a druge eklezijastičnim. Njih možemo čitati u crkvama, ali ne kao knjige po kojima bi se gradila vjerska istina. Kao što je i Augustin napisao u Državi Božjoj: De Civitate Dei, 18, 38 da su »u Knjizi kraljeva navedeni imena knjiga i proroka«, dodavši i da »se ne nalaze u Kanonu«, a »što je u njemu, dostatno je za pobožno življenje.«

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.