U ono vrijeme s Isusom je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako, dakle, nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.” Lk 14,25-33
Mnoštvo koje je u Isusovo vrijeme išlo, ili kako nam Luka veli, putovalo za Isusom imalo je različite motive zašto su bili u Njega. Nisu svi razumjeli što doista znači slijediti Krista, kao što ni danas mnogi nominalni kršćani ne znaju što doista znači biti kršćanin. Isus je bio veoma otvoren i jasan u svome naučavanju. Isus će biti i ovdje veoma konkretan i nominalno mnoštvo pozvati na ozbiljno slijeđenje njega. Isus nije stalo do broja. Njemu je stalo da oni koji se njegovim imenom nazivaju, razumiju značaj kršćanskog učenja.
„Dođe li tko meni a ne mrzi…“
Ovaj Isusov zahtjev zbunjuje. Isusovo učenje nikada nije pozivalo na mržnju. Naprotiv, Isus traži da ljubimo i neprijatelje. To je jedan od najtežih Isusovih zahtijeva. Kako ljubiti neprijatelja koji mi je zapalio kuću ili ubio bližnjega? Može li to čovjek postići? Izvorno, originalno kršćanstvo je vjera mira. Nažalost, Kristovo učenje je vremenom zloupotrebljeno te se iskrivljeni oblik kršćanstva često koristio i kao poticaj za mržnju protiv drugoga, pa čak i kada su ti drugi ispovijedali istu, kršćansku vjeru. Tomu smo svjedočili i na ovim prostorima a svjedočimo i danas u Rusko-Ukrajinskom ratu gdje se pripadnici iste kršćanske konfesije međusobno ratuju. Isus uvijek pred nas postavlja ideal kao standard. Iako mi nismo uvijek sposobni izvršiti sve što od nas Krist traži, On nam snagom Duha Svetoga daje svoju pomoć u tome. Isus ne postavlja pred nas male ciljeve. On nas potiče da damo najbolje.
Znajući da nam Krist zabranjuje mržnju, čak i mržnju neprijatelja, sigurno ne traži od nas doslovno da mrzimo naše bližnje niti same sebe. U petoj zapovijedi nam se nalaže poštovanje roditelja. Mržnja tu nema mjesta. Ne možeš nekoga poštovati i u isto vrijeme ga mrziti. Isus želi naglasiti da se ljubav Kristovih učenika prema njemu ne smije s ničim uspoređivati. Ništa ne smije biti važnije od Krista. U usporedbi s ljubavlju prema Kristu i najplemenitija i najveća zemaljska ljubav treba izgledati poput mržnje.
U Matejevom evanđelju ove nam se riječi prenose na ovaj način: „Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije mene dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene nije mene dostojan“ (Mt 10, 37). Dakle, ljubav prema Kristu mora biti iznad svega, a kada nam je On prva ljubav, tada neće biti mjesta za mržnju prema bilo kome. Kada je Krist na prvom mjestu, sve ostalo je na pravom mjestu. Ako u Kristu druge ljubimo, onda će sve doći i na prvo mjesto jer sve što osjećamo i što radimo treba biti u Kristu.
Jednom je prilikom jedan bogati mladić došao Kristu i pitao ga što treba činiti da bi imao život vječni. Isus mu je kazao da treba držati zapovjedi, navodeći i petu zapovijed o poštivanju roditelja. Mladić ističe da je sve to držao do mladosti svoje. Isus mu nadalje govori da mu onda još preostaje da proda sve što ima i da ga slijedi. To mladić nije mogao učiniti. Njegovo materijalno bogatstvo mu je bilo važnije od Isusa. Nije mogao to omrznuti radi Krista.
Isus govori u Lk 12, 53 i Mt 10, 35-36 da će se u istoj obitelji dići otac protiv sina, mati protiv kćeri i svekrva protiv snahe, te obratno, radi stava o Isusu. Prvi su kršćani bili, a nerijetko i danas oni koji se odazovu Kristovu pozivu, suočeni s činjenicom da se nekada moraju suprotstaviti i svojim bližnjima (nekada su roditelji nezadovoljni činjenicom da im se djeca odlučuju za Krista, nekada se rodbina odriče onih koji po njihovom mišljenju mijenjaju vjeru… No tada naša vjernost Bogu treba biti iznad sve ljubavi prema našim bližnjima. Ljubavlju ćemo i njih zadobiti vremenom za sebe). Može se slobodno reći da suprotstavljenost u ljubavi prema Bogu i prema našim bližnjima dolazi do izražaja kada trebamo pokazati veću vjernost i ljubav prema Kristu.
Čak ni vlastiti život ne smije biti čovjeku važniji od Krista. U tom kontekstu razumijemo prve kršćane i mnoge kršćanske mučenike kroz povijest koji nisu žalili niti vlastiti život kako bi ustrajali u odanosti Kristu. Netko je rekao da nije vrijedno ne dati ono što i onako ne možemo sačuvati (svi ćemo jednoga dana svakako umrijeti i nitko ne može svoj život u konačnici sačuvati) za vječni život koji, ukoliko nam ga Krist daje nitko nam ga ne može oduzeti. Neki od Isusovih rođaka smatrali su da imaju veće pravo na Isusa nego drugi ljudi. Isus im poručuje da su njegovi rođaci (njegova braća, sestre…) oni koji njegovu riječ slušaju i vrše. Neki od rodbine su ovo možda smatrali namjernim zapostavljanjem njih pa čak možda i mržnjom prema njima. Čovjek je sklon, kada mu nešto nije pravo u odnosu drugih prema njemu da to nazove mržnjom (djeca znaju puno puta reći ,,više voliš njega, mene mrziš”)… Niko ne smije imati više pravo na nas od Isusa i nikome ne možemo dati pravo koje pripada Isusu. Čak i kada izgleda da nešto gubimo radi Krista, zapravo ne gubimo. Isus će nam uvijek dati mnogo više od onoga što smo radi njega ,,izgubili”.
,,Tko ne nosi svoga križa…”
Isus na ovome putu, zajedno s mnoštvom kojega prati, ide u Jeruzalem. Očekivanja mnogih su velika. Nadaju se da će Krist postati kralj, osloboditelj… Da ih čeka velika slava ovozemaljskog kraljevstva. No Isus im se objavljuje malo drugačije i najavljuje kakvom će smrću umrijeti i kako će sam nositi svoj vlastiti križ (te i u tome postati primjer svojim sljedbenicima). Kršćanin nije onaj koji samo pripada određenoj kršćanskoj denominaciji, konfesiji, već onaj koji je spreman Krista slijediti u svemu. Ne samo u blagodatima zajedništva s Bogom (koje su velike i Bog čini predivne stvari u našem kršćanskom životu) već i u poniženju, trpljenju, patnji, progonu, sramoti, samoodricanju, kušnji, protivljenju drugih…. Učenik jednostavno mora ići za Kristom u svim životnim situacijama.
,,Tko od vas kad hoće da sagradi kulu… Koji kralj kad se sprema da zarati…”
Kršćanski život je život gradnje i ratovanja. I jedna i druga ilustracija govori o ozbiljnim situacijama. Kršćanin mora znati u što se upušta. Kršćanski život zahtjeva ozbiljnost. Ne može se neozbiljno graditi kuća niti pristupiti ratovanju. Cijena nije mala, i kršćanin mora biti spreman dati cijenu. Mnoštvo koje prati Isusa i kojem se Isus obraća, prati ga na putu u Jeruzalem gdje će Isus proživjeti svoje posljednje ovozemaljske dane i svoj život položiti kao otkup za mnoge. Mnoštvo mora znati je li i samo spremno na cijenu slijeđenja Krista. Znamo da su ga mnogi napustili, mnogi su se razočarali i glasno vikali ,,raspni ga, raspni”. Čak su i Kristovi učenici ostali razočarani nakon raspeća. Jednostavno, oni nisu razumjeli Krista. Hvala Bogu za Duha Svetoga koji je dao novu spoznaju i novi poticaj učenicima da nastave dalje.
Zanimljiva su ova dva primjera. U prvoj usporedbi Isus kaže: ,, Sjedi i razmisli možeš li sebi dopustiti da me slijediš”. U drugoj pak kaže: „Sjedi i razmisli možeš li sebi dopustiti da odbiješ moje zahtjeve”. Kada Isus pozove svojim djelotvornim pozivom naravno da se takvom zahtjevu ne možemo oduprijeti. No, ni tada Isus ne želi da olako prihvaćamo slijeđenje Krista. Oni koji površno Krista slijede, nerijetko postaju ruglo i sablazan drugima.
Isus nas ne želi obeshrabriti. On nas po svojoj riječi ohrabruje da On koji u nama započinje dobro djelo, da će ga i dovršiti. Što Bog u nama započinje, on i do kraja, na najbolji način dovodi. No u isto vrijeme Isus ne želi da olako shvatimo njegovo djelovanje u našem životu te da mi ne moramo dati nikakvu cijenu. Spasenje jest Božji besplatni dar i za to je Krist dao svoju cijenu na križu, no praktični, predani, posvećeni kršćanski život nerijetko iziskuje odricanje, trpljenje, podnošenje nepravdi i sl. Kršćanin mora na to računati i mora biti spreman platiti cijenu. Ono što je također važno znati, jest da slijeđenje Krista ne prestaje na nošenju križa. Onaj tko je spreman podnijeti tu cijenu, taj će vidjeti i slavu proslavljenoga Krista. Taj će biti pobjednik s Kristom. To je velika utjeha za svakoga tko Krista slijedi.
Autor: Biskup Jasmin Milić
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.