Kada se čovjek suoči s patnjom, a pogotovo kada je ona iznenadna i iznimno bolna, jedno od najčešćih pitanja koje se pojavi u ljudskom umu glasi »Gdje je sada Bog?«
Čini se kao da, tim pitanjem, instinktivno prepoznajemo da nam treba pomoć jednog takvog bića koje ima besprijekoran karakter i bezgranične sposobnosti. No, prečesto se dogodi da to pitanje, zapravo, iza sebe skriva poziv na očitovanje. Kao da njime tražimo od Boga da objasni svoju suzdržanost i manjak djelovanja. Pozivamo ga na ročište, na kojem on nije sudac, nego optuženik. Njemu se sudi, jer ne radi svoj posao dobro, barem prema našoj procjeni.
Prosječan čovjek, kad mu je dobro, živi po svojim željama i prema svojim planovima za svoj život. Umjesto u zahvalnosti prema Bogu za obilje blagoslova materijalne i nematerijalne naravi, čovjek dane provodi bez razmišljanja o Bogu. Umjesto u podložnosti, život mu protječe u pobuni. Umjesto u pokajanju, prema kraju svog života juri u nijekanju krivnje i odgovornosti za svoje postupke.
Nitko od nas nije tako loš, u usporedbi s Hitlerom i njemu sličnima. Svi smo mi samo ljudi, a griješiti je ljudski, kako kaže izgovor na kojeg se često pozivamo.
Svaki čovjek koji živi bez Boga je bezbožnik, bez obzira smatra li se vjernikom ove ili one religije. Ako Bog nije središte tvog života, onda je na periferiji i brojne druge stvari i osobe su važnije od njega. Ako Bog nije na prvom mjestu u tvom životu, onda je na zadnjem. Ako Bog nije tvoj gospodar (sa svom privilegijom i autoritetom koje ta činjenica sa sobom donosi), onda je tvoj sluga. Ako ne živiš u potpunoj ovisnosti o Bogu i pouzdanju u njega, onda si praktički nevjernik, iako si možda formalni vjernik (upisan u članstvo neke župe ili neke druge vjerske zajednice).
Kad Bog ode, nevjernik to primjeti, i to bi mu trebao biti znak da je dosadašnje blagodati, koje je Božja prisutnost omogućavala, uzimao zdravo za gotovo. Sad kad se Bog odmaknuo, nevjernik je dobio ono što je htio — život bez Boga i njegovih zahtjeva, pravila, očekivanja, itd. Bog se udaljio i uklonio svoju milost, ljubav, i dobrotu, a ostavio svoju pravednost i svetost. Upravo zato je i došlo do patnje, jer život bez Boga nije ugodan. Grešnik ne zaslužuje ništa drugo nego osudu i kaznu. O tome svjedoče i naši ljudski zakoni i moralni osjećaji.
No, Božji ‘nestanak’ ima određenu svrhu. On nije hirovit i besmislen. Njegova namjera je da primjetimo da je Bog odsutan, požalimo što se udaljio, i pozovemo ga natrag. Patnja i bol, čak i samo na razini tjelesnosti, samo su informacije. Bol ukazuje na opasnost. Vatra nas opeče, jer bi bilo pogubno za nas, ako ne bismo povukli ruku na sigurno i tako se udaljili na sigurno.
Patnja bilo koje vrste nam govori da bez Boga nismo sigurni na ovom svijetu. Problemi su ovčarski psi koji nama, ovcama, ne dozvoljavaju da se previše udaljimo od pastira svojih duša.
Biti blizu Boga isto nije bezopasno, jer je on svet, a mi smo grešni. Zato nam je trebao posrednik koji dijeli našu narav, ali ga od nas razlikuje njegova pravednost koju mi nikada nismo imali niti smo ju ikada uspjeli steći, jer nam je to bilo nemoguće.
Po Božjem zakonu, svima nam je došla samo svijest o grešnosti i osuda za promašaj. Svima osim Isusu Kristu, Božjem Sinu koji se utjelovio kao čovjek, da nam bude predstavnik, primjer, i zamjenik — time što je živio kako mi nismo mogli, ali i umro kako smo mi morali.
Samo onaj tko prepozna da je Isus umro umjesto njega na križu, pokaje se za svoje grijehe, i pouzda se u Božje obećanje da pokajanje i vjera u Krista donose oproštenje, može opstati u Božjoj blizini.
Ljudi kažu da je znatno veća tragedija kad umre mlad čovjek, nego kad se ugasi život starca koji se ‘naživio.’ To je netočno iz ovog razloga: Starac je imao više opomena i više prilika da se izmiri s Bogom, dulje se koristio Božjim milosrdnim darovima, ali ih je tvrdoglavije odbacivao i odbijao mnogobrojnije pozive.
Svi zaslužujemo osudu i pakao, čim se rodimo, a pogotovo čim prvi put sagriješimo. Što duže živimo, to smo više krivi, jer više i griješimo. Bog nikome nije dužan milost. Takva je narav milosti. Ona se daje slobodno i ne može ju se zaslužiti.
Nevolje i patnje nisu anomalije. Dobra vremena su ta koja nas trebaju iznenaditi. Umjesto da u nevoljama pitaš »Gdje je sada Bog?«, trebaš sebe pitati gdje si bio ili bila prije nego se nevolja pojavila — Na širokom putu koji vodi u propast ili na uskom putu koji vodi u vječni život? Taj uski put ima ime. Isus je rekao: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.« I ovaj široki put ima ime. Zove se ‘tvoj život bez Krista.’
Autor: pastor Mario Kushner
Foto: Pexels
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.